Piše: Vladimir Kolarić
Juče je preminuo značajan australijski pisac srpskog porekla B. Vongar (Sreten Božić, Banumbir Vongar, 1932, Gornja Trešnjevica kod Aranđelovca – 2026, Melburn, Australija).
Kako Aleksandar Petrović u pogovorima njegovih dela prevedenim na srpski kaže, Vongara bismo slobodno mogli nazvati i srpskim piscem, time što je u svoja dela o sudbini Aboridžina i iskustvu kolonijalizacije ugradio i srpsko istorijsko i kulturno iskustvo, uključujući i duh naše narodne poezije. I time što je njegovo pisanje ponudilo nama čini mi se važan i potreban pogled na to iskustvo, koji ga stavlja u kontekst kolonijalizma i civilizacijski motivisane segregacije, ali i ističe njegovu različitost i dragocenost u odnosu na ono civilizacijski favorizovano.
Kod nas je u jednom trenutku dosta promovisan, kasnije nego što je trebalo, razume se, i nisam siguran koliko se to primilo i uticalo na naši književnost i kulturu. Za to su, pored pomenutog Petrovića, bili zaslužni i moja profesorka Ljiljana Bogoeva Sedlar, od koje smo mi na FDU prvi put uopšte čuli za njega, i ne samo čuli nego dobili i validne interpretacije, zatim Radmila Nastić, Univerzitet u Kragujevcu, časopis Koraci, izdavačka kuća Jasen i drugi.
Pročitao sam većinu njegovih knjiga i Dingovo leglo bih svakako preporučio kao nezaobilazno, kao i roman Raki i zbirku pesama Bilma, uz nadu da će Vongar dobiti mesto u našoj kuturi i kulturnom pamćenju i iskustvu kakvo zaslužuje.
Izvor: Vladimir Kolarić/Facebook
Piše: Boris Trbić
Vesti o Vongarovoj smrti umnožavale su se kako se pojačavala njegova izolovanost i sužavao krug ljudi kojima je u dubokoj starosti bio okružen, provodeći dane na poslednjoj stanici, u staračkom domu. Tako smo i kada smo čuli da je preminuo (bila je to druga ili treća takva vest) bili skeptični. Ovaj starčić nejakog glasa nekako se uvek pojavljivao kada bi se posetioci drvene kuće u južnim predgrađima zabrinuli, sporim korakom, noseći plastičnu kesu iz nabavke, i ulazeći u nezaključanu kuću u kojoj je (veoma dugim) lancem bio privezan dingo.
Australija je zbog geografske udaljenosti veoma specifična kada je u pitanju naša emigracija. Osim političke i ekonomske emigracije, ljudi koji su se bavili društvenim naukama ili kreativnim radom su u ranim godinama posle Drugog svetskog rata bili uglavnom izolovani i nisu često putovali u maticu. Politička emigracija to nije činila iz očiglednih razloga. Sreten Božić koji je u ovoj zemlji proveo više od šest decenija pripadao je ekonomskoj emigraciji i prema sopstvenom svedočenju, rad u izolovanim delovima zemlje doveo ga je u kontakt sa indigenim zajednicama. Tako je veoma brzo postao svestan stanja u kom se te zajednice nalaze i potrebe da se o tome nešto kaže, uprkos otporu državnih i korporatnih faktora i pokušaja da se ti glasovi utišaju ili ućutkaju.
Ono što je Vongar uradio danas bi bilo nemoguće pre svega zbog odnosa prema identitetskoj politici. Osoba koja nije indigenog porekla ne bi mogla da govori o stanju indigenih zajednica. Međutim, prisustvo australijskih Aboridžina i njihov odnos prema njemu, čuvanje vizuelnih i audio snimaka u velikim australijskim bibliotekama i odnos nekih od najvažnijih pisaca ove zemlje prema njemu svedoče o afirmativnoj ulozi koju je Vongar imao govoreći o onom što se događa u izolovanim delovima zemlje. O setler kolonijalizmu i njegovim posledicama. Njegov rad na afirmisanju pozicije indigenih zajednica, kao i na ukazivanju na endemsko siromaštvo i nezavidnu poziciju u okviru australijskog društva je za ono vreme bio važan i revolucionaran. Iako nevelikog formalnog obrazovanja, bio je svestan činjenice da etnografski rad na terenu predstavlja izuzetno važnu komponentu dokumentovanja tog stanja. Snimao je, beležio i sakupljao. Znao je koliko je to važno. Učinio je koliko je mogao, i nastavio je da to čini bez obzira na otpore.
Kada je u pitanju odnos prema najvažnijim svetskim intelektualcima onog vremena, važno je naglasiti da su postojali kontakti, ali da je sve najvažnije stvari u životu, pisanje, i borbu za afirmaciju određenih istina, podneo sam. Čovek neporecivog talenta i izuzetne volje, delovao je često konfuzno. Samo naizgled konfuzno. Kuća u kojoj je živeo, prepuna rukopisa, pisaćih mašina, u permanentnom neredu, bila je mesto gde su dolazili mnogi ljudi, gde su živeli dingosi (u jednom trenutku: 6), gde su stanovale knjige i prekucani tekstovi stari pola veka. Trideset godina je govorio da to neko treba da sredi. Ko? Tako je i govorio. O Srbiji i Jugoslaviji, među kojima nije pravio razliku, govorio je pozitivno, kao mestu siromaštva i stalne borbe. O selu i porodici je govorio s ljubavlju, ali bez idealizacija.
Razgovori i intervjui sa Vongarom bili su dugi, fragmentisani, kao izolovana ostrva u kojima vas je ostavljao da se sami snađete. To su pokušali mnogi koji su mu bili bliski, i među njima i Sima, Stojanka, Tamara, Petar, Ružica, Dragan. Njegove reči (verbalni faktor nije bio jak: pomislite na intervjue sa Petrom Lubardom koje možete naći na ju tjubu) su značile mnogo kada se nad njima zamislite, ’duboko slušate’, i pokušate da raspakujete značenje nakon izvesnog vremena. I kao i u Vongarovom pisanju u centru svega je bio etički angažman, promišljanje drugog i drugosti i (ne)pravde kao ljudskog usuda koji nas povezuje.
I taj etički angažman koji je obeležio njegovu književnost i životni put ostaće uprkos otporima i nametnutim kontroverzama najvažnije obeležje njegovog rada.
Izvor: Boris Trbić/Facebook
