Piše: Miodrag Lekić
Dok pišem ove redove o izuzetno značajnom danu na Bliskom istoku, pratim spektakularne slike koje dolaze iz Izraela i Egipta.
Najprije one iz izraelskog parlamenta, u kojem su govorili američki predsjednik Tramp i izraelski premijer Netanjahu.
Zatim su uslijedile slike potpisivanja sporazuma u egipatskom Šarm el Šeiku – događaja kojem su prisustvovali šefovi značajnih država, od arapskih lidera i Turske do najuticajnijih lidera u Evropi. U Egipat dolazi i predsjednik Indonezije, najmnogoljudnije muslimanske države na svijetu, zemlje koja nije priznala Izrael.
U obje faze, u Izraelu i Egiptu, Tramp je centralna ličnost. Ne samo zbog svog novog šoua u već viđenom stilu „supermena“, već i zbog ozbiljnih razloga za osjećaj uspjeha u ovom trenutku.
Uostalom, svi priznaju – i njegove pristalice i protivnici – centralnost njegove geopolitičke uloge u svijetu danas.
Mirovnim sporazumom, koji se naziva čak i „Trampov plan“, najprije se zaustavlja izraelski oružani teror u Palestini sa svim užasnim slikama koje je svijet gledao posljednjih godina.
Drugi element uspjeha ogleda se u oslobađanju izraelskih talaca iz Hamasovih tunela i palestinskih zarobljenika u izraelskim zatvorima.
Treće, otvorena je perspektiva trajnije stabilizacije Bliskog istoka.
Prva dva elementa već su realizovana, a njihov ogroman značaj stavlja u drugi plan pretjerana politička slavlja i verbalna (samo)glorifikovanja pojedinaca i njihovih uloga u ovom procesu.
Uostalom, nije mali broj aktera koji su doprinijeli sadašnjem rezultatu – i to različitim metodama, najviše pritiscima na involvirane strane, u prvom redu na izraelsku vladu.
Mislim na arapske zemlje – pojedinačno, ali i u savezništvu sa Amerikom, što je učvršćeno tzv. Abraamskim sporazumom, sklopljenim Trampovom inicijativom 2020. godine.
Dodajmo da je u ovim intenzivnim geopolitičkim dinamikama, nedavno Saudijska Arabija potpisala vojni sporazum sa Pakistanom, zemljom koja posjeduje nuklearno naoružanje.
Značajnu ulogu, posebno svojim uticajem na Hamas, imala je Turska, koja postaje novi važan akter u geopolitičkim procesu na Bliskom istoku.
Ako je Evropa u institucionalnom smislu imala sporednu ulogu u mirovnom procesu, ne treba potcijeniti doprinos evropskog javnog mnjenja, koje se manifestovalo masovnim protestima građana zbog izraelske oružane agresije u Gazi, koja je nemilosrdno odnosila desetine hiljada života civila, uključujući žene i djecu.
Upravo zbog tih scena iz Gaze, koje su sa zgražavanjem praćene širom svijeta, danas, uprkos postignutom mirovnom rezultatu, nema mjesta slavlju.
Uostalom, moralo se priznati i značenje činjenice da je od 193 članice Ujedinjenih nacija, čak 157 država priznalo Palestinu – uključujući i Svetu stolicu, državu koja ljubomorno čuva svoj status posmatrača u UN.
Ako ima razloga za ocjene o uspjehu diplomatskih napora proteklih mjeseci i nedjelja, pogledajmo ukupan Trampov plan koji ima dvadeset tačaka. Odmah se uočava da je u njemu mnogo nepoznanica koje čine dalji proces ipak neizvjesnim.
Zapravo više je tačaka plana koje, najblaže rečeno, nisu dovoljno jasne. Izdvajam tri:
Prvo – nisu precizirane garancije i dinamika povlačenja izraelskih formacija sa teritorije Gaze.
Drugo – razoružanje Hamasa: da li je moguće kontrolisati ga? Da li Hamas nestaje sa političke scene, kako se predviđa?
Treće – nije dovoljno jasan sastav i način djelovanja međunarodnog tijela koje bi trebalo da upravlja Gazom. O palestinskoj Zapadnoj obali i izraelskim okupiranim teritorijama u planu se gotovo i ne govori.
Dalje – kada počinje nova uprava i obnova? Da li na čelu te međunarodne tehnokratske vlade za Gazu treba da ostane bivši britanski premijer Toni Bler, čemu se protivi Hamas, neke arapske zemlje, ali i dijelovi demokratske javnosti na Zapadu?
Nije jasno zašto nije predviđeno, makar djelimično, učešće Palestinaca u upravi obnove Gaze.
Pritom je jasno da bez učešća Palestinaca Gaza i Zapadna obala ostaju protektorati kojima se upravlja spolja. Onda treba priznati da se ponovo radi o obliku kolonijalizma – ili, ako će nekome biti lakše da to prihvati, neokolonijalizma. U svakom slučaju, nametnutog.
U najkraćem, utisak je da ovim planom nisu eliminisani uzroci konflikta na Bliskom istoku.
Konačno – što je sa planom „Dva naroda – dvije države“? Ostaje li to samo slogan ili se ka tome zaista ide?
Glavni odgovor autora ovog plana je da sve to ostaje sadržaj pregovaračkog procesa koji slijedi – dakle, u boljim i mirnijim uslovima, uz početak materijalne obnove Gaze, u kojoj je za dvije godine srušeno više od 90 odsto zgrada.
A na sumnje da li u planu ima prave strategije za trajnu stabilizaciju Bliskog istoka, slijedi odgovor; Prvi, veliki korak je napravljen!
Da li su dvije strane spremne za drugi i sljedeće korake?
U drugom koraku sve može da se sruši. Jer mirovni sporazum potpisan u Egiptu napravljen je po pravnom principu rebus sic stantibus – što znači da manjom izmjenom jedne strane čitav ugovor može biti otkazan.
Konačno, a povodom sporazuma, nemoguće je ne primijetiti da na potpisivanju u Egiptu nijesu prisustvovali dva ključna aktera – Izraelci i Hamas.
Ako bismo se vratili predsjedniku Trampu i atmosferi trijumfalizma, mogli bismo zaključiti ove redove konstatacijom da i ovaj diplomatski događaj, sa svojim akterima starim i novim, potpisnicima mirovnog sporazuma, metodama dogovaranja i odlučivanja pokazuje još jednom – da se svijet promijenio.
I sa novim liderom, američkim predsjednikom, u čije se inicijative, ne sasvim bez razloga i dalje sumnja, ali kojem se ne može negirati težnja za zaustavljanjem ratova i postizanjem mirovnih rješenja. To se odnosi i na dva velika ratna konflikta: na Bliskom istoku i u Ukrajini. Oba rata koja je naslijedio od svog američkog prethodnika i drugih aktera.
Da li su dobra namjera i nada dovoljni? Vjerovatno ne – ali jesu preduslov.
Namjera je pretočena u mapu puta – diplomatsku mapu koja se, kao i uvijek poslije mirovnih sporazuma, trasira i treba da zvuči optimistički.
Ali mape puta, iskustva to pokazuju, pored optimističkih intonacija imaju još dvije karakteristike: put zna da bude uzan i dug, i sa pojavom neočekivanih trusnih dijelova na njemu.
Možda i tunela – kada smo već kod Gaze, uzmimo to ovoga puta metaforički.
U svakom slučaju, geopolitički sat danas na Bliskom istoku otkucava brzo.
U znaku nade.
Izvor: Dan
