Piše: Miloš M. Milojević
Kada se Amerikanci budu danas rasanili i kako njihovi izborni dužnosnici budu privodili prebrojavanje glasova kraju u još nekoliko saveznih država saznaće izvan svake razborite sumnje da je novi američki predsednik Donald Tramp.
Foks Njuz i Si-en-en obznanili su Trampovu pobedu u saveznoj državi Pensilvanija. Foks Njuz zaključio je stvar sa Viskonsinom. Tramp dobro stoji u još nekoliko država i može se ispostaviti da će bolje proći nego na izborima 2016. godine.
Ovo je neiznenađujuće iznenađenje. U SAD je do izbornog dana glasalo oko sedamdeset miliona glasača, negde oko polovine ukupnog broja učesnika na izborima. I uopšte, i u prevrtljivim državama, bilo je uočljivo da udeo glasača koji se određuju kao republikanci stoji dobro dok je udeo demokrata slabiji. Slabije su demokrate glasale i u njihovim tvrdim uporištima, Atlanti i Filadelfiji. Jedno uočiizborno istraživanje javnog mnjenja uobičajeno pouzdanog istraživača iz Ajove dalo je naznaka da možda većina greši i da su trendovi u Trampovu korist varljivi. Očekivanja američkih demokrata su podgrejana.
Stvari su se mogle obrnuti na izborni dan. Međutim, predviđanja prodemokratskih komentatora da su republikanci trošili svoje rezerve pokazala su se kao promašena. Republikanci više glasaju tokom izbornog dana. Očekivanja da će veliki broj republikanaca glasati za demokratskog kandidata ispostavila su se kao pusta želja. Reklamna kampanja usmerena prema ženskim glasačima u ovoj stranci, zbog tobožnjeg udara na njihova prava, promašila je cilj.
Demokrate su pokušale da pitanje dostupnosti abortusa smeste u središte svoje predsedničke kampanje. Međutim, uprkos tome što je Vrhovni sud poništio presedan iz 1973. u slučaju Ro protiv Vejda te pitanje određivanja pravila o abortusu vratio zakonodavnim telima saveznih država to za veliki deo glača jednostavno nije bilo dovoljno važno. Po ovoj stvari savezne države su žestoko razdeljene, od krajnje liberalnih na Istočnoj i Zapadnoj obali do tvrdo konzervativnog američkog Juga.
Stvari stoje tako da bi Tramp mogao postati prvi republikanski kandidat od Džordža Buša mlađeg i predsedničkih izbora 2004. godine – iz doba krvavog i samopravedničkog američkog tumaranja po Bliskom istoku – koji ne samo da će imati većinu u skupštini izbornika (gde je potrebno da dobije više od 270 od 538 glasova izbornika) već i većinu ukupnog broja glasova.
Očito je da Kamala Haris nije pobudila demokratsku bazu. Rat u Gazi i Bajdenova proizraelska politika otuđili su jedan broj glasača među bliskoistočnim imigrantima – ali ne mnogo, dobar deo Arapa u SAD nisu muslimani a dobar deo bliskoistočnih imigranata uopšte nisu ni Arapi. Glasna propalestinska aktivistička struja je malobrojna.
Inflacija i imigracija odigrale su verovatno veću ulogu. Kumulativna inflacija u SAD poslednjih četiri pet godina je oko dvadeset odsto. Amerikanci ne vole skupe stvari. Međutim, Federalne rezerve su politikom visokih kamatnih stopa (ako se držimo makroekonomske ortodoksije) srezale inflaciju koja je sada nešto preko ciljnih dva odsto. No, ispostavilo se da Amerikanci ne vole ni skup kapital.
Ono što Trampova baza osobito ne voli jeste otvorena južna granica. Broj registrovanih ilegalnih imigranata koji je stupio na teritoriju SAD tokom Bajdenove vlade procenjuje se i na deset miliona. Pripovesti o Haićanima u Ohaju i Venecuelancima širom SAD iznova i iznova su se ponavljale na Trampovim mitinzima.
Republikanci su uspeli da povrate većinu u Senatu. Doduše, ne ubedljivu. I imaju dobrih izgleda da sačuvaju svoju većinu u Predstavničkom domu. Ukupno, ovo daje budućoj vladi široke mogućnosti za zakonodavni rad, nešto što je Tramp imao na početku svog prethodnog mandata. To se, zbog razmimoilaženja unutar republikanske stranke, svelo na pitanje koliko srezati poreze. Biće to vrlo verovatno još jedna tema na samom početku rada i ove administracije.
Si Džej Polikroniu: Izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo
Tramp je oko sebe okupio čudnu ekipu saradnika. Populisti, desničari raznih opredeljenja, pacifisti, čak i nekadašnji levičari. Nemoguće je razabrati kakva će se politička rešenja izroditi iz takve nekoherentne skupine.
Promena trgovinske politike i carinska barijera prema Kini? Verovatno. Videćemo kako i koliko. Neka velika mirovna inicijativa? Možda, zavisno od Trampove usredsređenosti.
Ovim izborima završeno je novo prestrojavanje američke politike. Liz Čejni, ćerka Dika Čejnija, jednog od arhitekata možda najglupljeg od svih glupih američkih ratova, nerazdvojno je stajala uz Kamalu Haris u poslednjim nedeljama kampanje. Bil Klinton, Barak i Mišel Obama, svi su bili na okupu sa nekadašnjim neokonzervativcima, perjanicama tokom svih predsedničkih mandata predsednika iz dinastije Buš. Džordž Buš mlađi, sada u poznoj dobi, bio je uzdržan, zaokupljen po svoj prilici svojim slikarskih hobijem i, kao stari paša iz pesme, svojom verom.
S jedne strane stajao je establišment, sa druge strane oni koji mu se protive. Nema tu idejne doslednosti. Uništila ju je svetska finansijska kriza 2008. i politika Baraka Obame, posebno u njegovom drugom mandatu. Rasna politika smeštena je u središte politike Demokratske stranke. Američka politika prestala je da bude borba za podelu sve većeg kolača već utrka za što glasniju žalopojku o rasnoj potlačenosti.
Ni politička dinastija Klintonovih nije bez krivice. Trgovinski sporazumi devedesetih, posebno onaj o slobodnoj trgovini u Severnoj Americi, teško su pogodili radničku klasu, najvažniju bazu Demokratske stranke još od kada je Frenklin Delano Ruzvelt uveo na mala vrata socijaldemokratiju u SAD a to potom zapečatio mandat Lindona Džonsona.
Džesika Korbet: Da li će povlačenje Roberta Kenedija pomoći Trampu?
Dosadni izbori, levi i desni centar koji se periodično menjaju postali su stvar prošlosti. Nije tako samo u SAD. U Britaniji su novi laburisti raskrstili sa uobičajenim biračkim telom svoje stranke. Kineski šok – još jedna tekovina Klintonove trgovinske politike – nije za to najmanje zaslužan. U Evropi su premijere Italije i Nemačke koji se manje pamte od popularnih fudbalera smenile medijski ubedljive tehnokrate. Personalistička vlast je njihov parnjak na siromašnijem evropskom Istoku.
Američki izbori su medijska fešta i borba unutar velike koalicije ko će uspeti za relativno kratko vreme sprovede nešto od svojih središnjih preokupacija. Bilo bi vredno stoga pratiti šta će govoriti Tramp i njegovi najbliži saradnici tokom narednih nekoliko nedelja.
Ako je Obama zbog svoje medijske ubedljivosti dobio dva predsednička mandata 2008. i 2012. godine, zar bi bilo pošteno da Tramp, lice sa nekoliko ikoničnih fotografija iz poslednjih meseci prođe slabije?
Kada su posredi srpske prilike, a to je ono što je u središtu zanimanja autora ovih redova, Bajdenova administracija nije bila naročito zainteresovana za ovdašnje stvari. Bilo je prečih poslova. Možda će se Trampovi saradnici vratiti na zamisli o Kosovu sa kraja njegovoj prethodnog mandata, a kako će se to uklopiti u srpska uzmicanja pred EU u okviru briselskog procesa ostaje otvoreno pitanje.
I da, verovatno će sagraditi onaj hotel u Beogradu.
