Piše: Dejan Ilić
Dobro, nije baš srce tame, nego tamna ili mračna srca, dark hearts dakle – tako se zove banda bajkera (motorciklisti zvuči nekako isuviše nevino) u središtu zapleta nove kriminalističke/detektivske serije „Task“ („Zadatak“) na HBO-u. Ali, „srce tame“ je takođe dobra referenca, jer u priči, ta kriminalna grupa za rasturanje droge zaista je oličenje zla. Za razliku od druge tri zajednice uvučene u priču inicijalnim zločinom Tamnih srca. Jedna je „zajednica“ policajaca/detektiva; druga – porodica šefa policijske grupe zadužene da istraži zločine koji se umnožavaju oko početnog ubistva i uhvati ubice; treća – porodica glavnog aktera s one strane zakona, koji je – za razliku od Tamnih srca – iako čini zlo, za sada više dobar nego loš, ili je barem intencija autora serije da ga publika tako vidi.
A namere autora su izuzetno važne, jer autor nije makar ko. Seriju je osmislio i napisao ni manje ni više nego – Brad Ingelsby. Jeste, to je taj Ingelsby, autor izvanredne serije „Mare of Easttown“ iz 2021. Neće to čitaocu mnogo značiti, ali treba reći da je Ingelsbyjev i odličan film „The Way Back“ iz 2020, s Benom Aflekom u glavnoj ulozi. Pominjemo ovde i taj film, jer će se neki glavni motivi iz te priče, kao i iz sada već slavne serije o detektivki iz Istauna ponoviti i u novoj seriji „Task“. Samo što je „Task“ mnogo mračnija i od filma iz 2020. i od serije iz 2021. Ingelsbyja očito zanimaju rastočeni životi i razorene zajednice, uglavnom su mu junaci alkoholičari a tema zlo koje je više rezultat sticaja okolnosti, lošeg okruženja i ljudskih slabosti glavnih aktera nego njihovih zlih namera.
Tako je barem bilo u Istaunu. U predgrađu Filadelfije, pak, gde se odvija priča iz „Taska“ ne samo što imamo posla sa samim zlom – zato srce tame u naslovu umesto naziva kriminalne bande – već i napetost više nije vezana samo za otkrivanje zločinca nego izvire i iz strepnje šta će se dogoditi glavnim junacima. U Istaunu nismo bili zabrinuti za sam život glavnih junaka, takvih pretnji tamo više nije bilo, jednom kada se dogodilo ubistvo. Na obodima Filadelfije, pak, u novoj Ingelsbyjevoj priči svi životi su ugroženi. A što se tiče identifikacije zločin(a)ca, otkrivanja ubice, već u trećoj od sedam epizoda ne samo što gledaoci već znaju ko je šta i kako uradio, nego to znaju i svi glavni akteri priče. Tako je Ingelsby i u „Tasku“ obrazac krimi/detektivske priče izvrnuo naglavce.
Sećamo se, u „Mare of Easttown“ do poslednje epizode smo čekali da saznamo ko je ubica. U tom smislu, kao da je autor poštovao obrazac detektivske priče. Ali, priča o Mare ponajmanje je bila detektivska, kao što je i sama Mare bila manje detektivka, a mnogo više prijateljica, baka, stanovnica Istauna. Pogon detektivske priče, Ingelsby je majstorski upotrebio da oslika zajednicu u rasulu, kao i razloge za to rasulo. A slika je obuhvatna i detaljna jer je pored Mare Ingelsby dao i upečatljive portrete njenih prijateljica – život svake od njih jedan je aspekt sveprožimajućeg raspada – koje su redom bile sve članice školskog košarkaškog tima koji je jednom, davno, baš kada su za njega igrale Mare i prijateljice, uspeo da pobedi u državnom takmičenju ženskih školskih košarkaških timova.
Taj uspeh je bio tako velik, a zapravo jedini uspeh koji se može vezati za život u Istaunu, koji je dakle tako mali, da ga meštani slave i decenijama kasnije i obeležavaju njegovu godišnjicu. Pet devojaka je pobedom slavno zakoračilo u svet odraslih samo da bi im se životi u Istaunu raspali, a da one na to nikako nisu mogle da utiču niti da to spreče. Zajednica koja truli u siromaštvu bila je jača od njihove volje i ambicije. To bi bila, manje-više, priča iz Istauna, uz dodatak, suštinski, da i to ko je ubica, a ubica je dete jedne od pet prijateljica, i to ne zlo dete, nego dete koje očajnički pokušava da sačuva, bezuspešno, porodicu na okupu i majku od sramote – dakle, i ono, iako ubica, ujedno i žrtva sredine u kojoj odrasta i socijalizuje se – samo (nepodnošljivo) pojačava osnovnu nit priče o rasulu.
https://www.youtube.com/watch?v=irkyXKTmY8M
Sve će se to – dakle priča o socijalno devastiranom miljeu – u manjoj ili većoj meri ponoviti i u novoj seriji. Ali, socijalna analiza, pored analize karaktera, više nisu jedine u fokusu Ingelsbyja. Kao što više stvar uopšte nije ni u tome ko je ubica. Sad imamo nešto drugo na stolu – može li se i koliko biti dobar u očajnoj situaciji, kada stvari izvan naše kontrole zamagljuju i otežavaju izbor između dobra i zla. Drugi nivo priče je egzistencijalni u najužem smislu te reči – svim akterima je doslovno glava u torbi i gledalac strepi sve vreme šta će s njima biti. Strepi u toj meri da se serija gleda s izvesnom mučninom u stomaku. A opet, uprkos svoj toj neizvesnosti, prve kritike su bile negativne, a glavna zamerka je bila da je serija – dosadna.
Što je, ruku na srce, sve tačno ako se sud odnosi samo na prvu epizodu. Ta epizoda bila je zaista razočarenje, tim pre što znamo ko joj je autor. I neka rešenja u toj epizodi, kako su to kritičari odmah primetili, bila su više nego jeftina. Ali, druga i treća epizoda su podigle priču na mnogo viši nivo. Pa je gledano unazad postalo jasno da je prva epizoda bila samo podizanje scene i izvođenje glavnih junaka na nju, što obično ume da bude dosadno, pa su i jeftina rešenja bila tu da se publici da kakav-takav mamac da odgleda epizodu do kraja. Međutim, jednom kada je tabla za priču postavljena i kada su akteri stali na svoja mesta, počeli smo da prepoznajemo Ingelsbyja iza priče. Naravno, ostaje da se vidi šta će se dogoditi u preostale četiri epizode, tim pre što su sve karte već sad otvorene.
Što je još jedan izvor napetosti: gledalac zaista ne može a da se ne pita kako će autor nadalje voditi priču i dovesti je do kraja kad i svi njeni junaci, a ne samo gledaoci, tačno znaju, već u trećoj epizodi šta se dogodilo i ko je za šta kriv. Ostaje nam samo da nagađamo i da s nestrpljenjem očekujemo nove epizode. Što se nagađanja tiče, vrlo je verovatno da ćemo dobiti detaljne elaboracije karaktera glavnih junaka. Te da će se ta elaboracija ticati njihovih izbora između dobra i zla i pokušaja da svoje izbore opravdaju sebi i svojim najbližima. Za sada znamo da se u sve četiri grupe, kao u sobi s krivim ogledalima, odslikavaju isti motivi: gubitak bliskog člana porodice; lojalnost primarnoj grupi; odnos prema deci; sumnja da unutar grupe postoji izdajnik; potraga za smislom posle teškog gubitka.
Jeste, teške teme. I kada se ovako poređaju, onda glavni junak prestaje da bude, kako bi žanr to nalagao, detektiv FBI-a Tom Brandis – ne slučajno, bivši sveštenik – jer je on na neki način već izabrao stranu (dobra) iako ga je život stavio na teško iskušenje. Pravi glavni junak je, ako ja dobro čitam prve tri epizode, sitni kriminalac i đubretar Robbie Prendergrast, željan osvete, a u suštini dobre duše i lojalan porodici. Brandisa igra očekivano savršeno Mark Rufalo. Rufalov detektiv je osoba koju je život – recimo to tako – pregazio i koja ne može da se oporavi. Ne samo što Rufalo to dobro glumi gestovima i mimikom, nego je i samo njegovo telo slabo i oronulo, pa ne čudi što u prvom obračunu s kriminalcima bude izubijan. Kada potegne pištolj, to ne izgleda nimalo ubedljivo, i tu ne pomaže ništa ni to što Rufala poznajemo i kao svemoćnog Hulka.
Ali, pored Rufala, pomalo neočekivano, blista i Tom Pelphrey kao Prendergrast: blista u toj meri da pomalo baca u senku samog Rufala, za šta je naravno razlog i sama struktura priče čije glavne teme i nedoumice otelovljuje upravo Prendergrast. I dok se njih dvojica bore sa svojim demonima, Ingelsby nam je dao još jedan segment priče – nešto poput svetla u tami. U svom tom mraku, Ingelsby crta i jedan mali (izgubljeni) raj i u njega smešta dvoje dece – jedno starije dete koje je silom prilika moralo na brzinu da odraste – divno je igra Emilia Jones – i jedno mlađe dete koje još nije stiglo da se pokvari uprkos okolnostima u kojima odrasta. Nad to dvoje dece stoje najstrašnije pretnje u priči, a Ingelsby njihov odnos međusobne pažnje i nežnosti slika tako da te pretnje saosećajnom gledaocu postanu doslovno nepodnošljive.
Pa nas tako, u stvari, više zanima šta će biti s njima, nego kako će se odrasli glavni junaci snaći u svojim zamršenim problemima. Ingelsby je ostavio četiri epizode da to narativno razreši, od kojih će poslednja biti prikazana u drugoj polovini oktobra. Treba to dočekati. A Ingelsbyju treba priznati da je ponovo uspeo da ispriča klasičnu priču o borbi između dobra i zla, s tim što je dobro otelovio u svojim dečjim karakterima, a zlo ostavio odraslima. Ili se tako barem čini, jer će i to Ingelsby relativizovati porodičnom pričom glavnog detektiva u čijem je središtu baš dečak ubica. Tako da – gledalac nema na šta da se osloni i samo može da se nada da će Ingelsby uspeti da ga izvuče iz očaja kojim ga je pritisnula priča iz materijalno i moralno devastiranog predgrađa Filadelfije, te da će tako nekako uspeti da spasi i samu svoju – za sada – do krajnjih granica zamršenu i razuđenu priču.
Izvor:Pešanik
