Nikada nijesam čitao knjigu pod naslovom „Traktat o žvakanju i mljackanju mrtvaca u grobovima, u kojem se daje veran prikaz svojstava ugarskih vampira i krvopija i ujedno vrši procena svih do sada objavljenih spisa o njima“, autora Mihaela Ranfta – đakona iz Nebre, što je za potrebe srpskih čitalaca objavila IK Gradac, u prestižoj biblioteci „Cveće zla“. Međutim, sam naslov knjige koristio sam u najraznovrsnijim prilikama.
Jednom prilikom, radeći kao edukator na kursu Posao urednika u izdavačkoj djelatnosti koristio sam naslov ove knjige kao primjer dobre stare, srednjovjekovne, prakse da se u naslovu knjige ponudi skoro sve što je potrebno pročitati. Polaznici su prasnuli u smijeh misleći da propovijedam nekakav cinizam. Meni, dabome, nije bilo do toga. Želio sam pojasniti zašto ovakav naslov može biti komercijalan, ali i podsticajan za razmišljanje o demonima našeg vremena.
Današnji čovjek ne vjeruje u vampire i krvopije, uglavnom. Tako naslovi „O žvakanju i mljackanju mrtvaca“ ili „Svojstva ugarskih vampira i krvopija“ prije bi odbili, ili bi privukli sasvim, sasvim rijetke čitaoce. Nastojeći da afirmišem službu „dugih“ naslova, pozvao sam polaznike da obrate pažnju na dužinu naslova na raznovrsnim portalima. Nasumičnim pregledom odmah su i sami ustanovili da su naslovi izuzetno dugi, od jedne do dvije rečenice.
Moj sljedeći zahtjev bio je da se procijeni metaforičnost, konotativnost ili asocijativnost naslova. U nasumičnom surfovanju konstatovano je da su naslovi uglavnom svedeni na puku (novinarsku) informaciju, suvoparni – kako bi se reklo.
Vratio sam se naslovu spisa đakona iz Nebre, kako bismo razmislili da li je riječ o metaforičnom naslovu. Razumije se, niko nije uočio nikakvu metaforiku već se istakla nekakva naučna suvoparnost, reklo bi se egzaktnost, a i egzotičnost đakonovog naslova.
Prema tome, naslov moga obraćanja, „Politički vampirizam u Crnoj Gori“, treba prihvatiti daleko od blejkovskog uvjerenja da se svijet može sagledati i u zrnu pijeska. Nema metafore, čitaj samo onako kako je napisano. Savremeni jezik ne trpi metaforu i alegoriju. Katkad ironija bljesne, da unese malo živosti u informativnost naše verbalne egzistencije.
Stoga, kažem, ako „politički vampirizam“ na nivou jezika još zvuči metaforično, to ne znači da nivou stvarnosti naši politički vampiri ne vrše istu funkciju kao pravi vampiri.
Što se mene tiče, vjerujem da su vampiri preživjeli sve fantastičke poeme o njima. Vjerujem da nije slučajno što je riječ „vampir“ jedna od rijetkih riječi iz srpskog jezika koja je opšteprihvaćena u svim svjetskim jezicima. Vjerujem da nam političari isisaše svaku kap krvi, razuma, duše i strpljenja.
Više od tri decenije čekamo neka bolja vremena, tj. bolje političare. Kad smo se tokom litija u Duhu sabrali i pribrali, umalo smo došli sebi. Dočim, čim su političke krvopije počele da djelaju došli smo u još gore stanje, opet se našli izvan sebe. Niti nam je više do duše, niti do razuma.
Tek kad bi se mogla svakog dana dokučiti po jedna flaša infuzije možda bi se moglo preživjeti. Mada zahuktava se predizborna kampanja, pa će uz infuzije dobro doći i po neki dobar, predizborni, sendvič.
Ne znam šta su stari ludovali pričajući svoje sage o vampirima, ali nijesu bili daleko od istine da takvi ljudi zaista postoje, to su izgleda paraziti što žive od uredno plaćenog PDV-a, od novca građana, kako bi se reklo.
Tri decenije isisava se radnička klasa. Ako samo u metaforičkom smislu riječi političari „piju krv“ građana, to ne znači da građani u svakom smislu riječi nijesu postali anemični, neuhranjeni, bezvoljni, depresivni, izmožedeni, izmučeni – svedeni na nivo polužive radne snage kojoj se na kašičicu daje malo od onoga što preostane od njihove zarade – toliko da prežive do narednog mjeseca.
S druge strane, ako neko poznaje nekog predstavnika naše političke elite koji nije dobro uhranjen, koji ne vozi „bijesna“ kola, koji nema firmirane naočare za sunce – neka mi javi da se lijepo čovjeku izvinim.
Milorad Durutović
