Piše: Milorad Durutović
Do sada sam imao priliku da poeziju Slavice Ilinčić čitam u književnoj periodici i na društvenim mrežama. Već iz tih izabranih tekstova moglo se naslutiti da njena poezija jeste konkurentna u savremenoj pjesničkoj produkciji, te da nudi lirski prefinjen iskaz kakav je u našoj poeziji posljednjih godina gotovo iščezao; nestao, dakle, u poeziji koja se sve više gubila u viškovima intelektualizma, pseudoromatičarske buke, epskih i drugih stereotipija.
Osjećaj za mjeru, diskretnost i lirsku eleganciju jeste prvi kvalitet poezije Slavice Ilinčić na koji bih želio da skrenem pažnju, povodom njene prve pjesničke knjige koja nosi naziv Lovac na vjetar.
I letimičan pogled na ovu zbirku otkriva nešto od toga. Prije svega, otkriva uspješnu misaonu koncentraciju i parcelaciju pjesničke sintakse, koja melodijski ostaje u vezanom stihu, dok je po strukturi bliska takozvanom slobodnom stihu. Već i to specifično „kidanje“, „obrezivanje“ stiha kao formalni čin ‒ kao vajanje disperzivne pjesničke forme ‒ odgovara atmosferi egzistencijalne fragmentacije koja gotovo u potpunosti obilježava ovu zbirku, rekao bih i njen psihoemotivni registar.
I sam naslov zbirke, Lovac na vjetar, nosi nešto lirski dramatično. Prva asocijacija jeste da naslovna simbolika, semantika i metaforika konotiraju kategorije neuhvatljivosti, nedostižnosti, nedodirljivosti, neizrecivosti. Svi ti apofatički nanosi ostaju relevantni i nakon čitanja knjige u cjelini. Otuda nije pretjerano prizvati u sjećanje Njegoševe stihove iz Luče mikrokozma: „Ko će vjetar ludi zauzdati?“ Ko će, dakle, uhvatiti ono što je po svojoj prirodi neuhvatljivo, što izmiče, što nije tu pored nas, a ipak nas pokreće i obavezuje? Jer ostatak te strofe glasi: „Ko l’ pučini zabranit kipjeti? / Ko l’ granicu želji naznačiti?“ ‒ pitanja koja se ne mogu razrješavati izvan transcendentnog polja, ni kod Njegoša, a ni u poeziji Slavice Ilinčić.
Motiv vjetra Ilinčićka varira kao transcendentni lajtmotiv. Vjetar je, u biblijskom i simboličkom smislu, insignija Boga ‒ put, šum, jezik anđela. Gospod se i u Starom zavjetu javlja iz vihora, ne dopušta da mu se vidi lice. Dato nam je da, jevanđeljskim riječima, vidimo „kao u ogledalu, u zagonetki“, a tek u eshatonu „licem u lice“. Iako ova knjiga možda ne pretenduje eksplicitno na religijski tretman stvarnosti, vizija podijeljenosti na ovostrano i onostrano jeste njena magistralna misaona ravan.
S ove strane, u ovostranosti, kontinuirano se gradi atmosfera egzistencije „kao u ogledalu“, „kao u zagonetki“, što se često iskazuje motivima magle, omaglice, sumraka i zatamnjenih prostora. Zbog toga bih ovu knjigu metaforički mogao nazvati tamnim akvarelom, ili, poetički preciznije, lirskim noarom.
S one strane, vizija onostranosti daje se kroz motive slutnje, snivanja i želje. „Ko l’ granicu želji naznačiti?“ ‒ niko. Želja ne priznaje granice. Čini mi se da je to jedna od ključnih poruka pjesme Borba, koja vrhuni u nadi, u mogućnosti ili slutnji ponovnog rođenja. To „ponovno rođenje“ može se razumjeti kao čežnja za primordijalnim, za sjedinjenjem s prirodom, sa praplaninom, praotadžbinom bića. Pjesma Borba može se čitati i kao programski nukleus zbirke, kao njen lirski agon:
Voljela bih
Da kradem ružama boje
I lipi
Otmem proljećni miris,
Planini se ko otadžbini vratim,
I snoviđenju
Kao ponoćnom zagrljaju
Čiji zov
Odjekuje
Kroz šupljinu suvišnih riječi.
Voljela bih
Da gledam rađanje vjetra
I njegov huk
S dlanova pijem.
Bistar, opojan, nedozreo,
Sa mnom
Kao jedinim svjedokom
Njegovog nepostojećeg grijeha.
Samo se pred očajem
Srce može napojiti nadom
I samo se pred ljepotom
Može pognuti moja glava.
Voljela bih
Da me
Neučinjeni korak
Uspravi ponovo na ruci
Koja mi
Jedina
Može pomoći
Da se podignem.
Da se uprkos tami
Negdje ponovo rodim.
Ponovno rođenje jeste predmet argonautičke potrage lovca-pjesnika, diskretno sugerisano u apostrofi: „Lovče na vjetar, / skupljaču / izlomljenih snova“. Ova poezija teži reintegraciji ‒ povratku u kosmičku cjelinu ‒ kako bi se napustilo iskustvo fragmentacije i alijenacije savremenog čovjeka. Taj put vodi kroz koridore tamnosti i zamućenosti, kroz lirski noar i obradu tradiranih simbola, poput crnih ptica ili crnog leptira. Hronotop ovakvog puta najbolje se može razumjeti kroz Bahtinovo shvatanje metafore praga: poezija predstavlja traženje izlaska iz rubnih zona egzistencije, prostora osjenčenih sutonom, sumrakom i maglom.
Noar, kao poetički model, u ovoj knjizi ne vodi ka jungovskoj Sjenci, već upravo suprotno: zatamnjeni prostori egzistencije pokazuju se kao pozicije sa kojih se jasnije razaznaje pravac svjetlosti, svijesti i smisla. U tom ključu, poeziju Slavice Ilinčić možemo sagledati i kao savremenu re-kreaciju lirskog žanra nokturna ‒ noćne, misaone i elegijske pjesme.
Na samom kraju knjige nalazi se ciklus Za vodom životvornom, koji se tematski i intonaciono razlikuje od ostatka zbirke. Dok je u prethodnim pjesmama naglasak na intimnom iskustvu i unutrašnjoj noći subjekta, završni ciklus izvodi poetski govor u prostor kolektivnog pamćenja. Tu se pojavljuju istorijske reminiscencije, tradirani simboli i jasno imenovani lokusi ‒ prostori koji nisu samo metafore, već mjesta sabranog iskustva: Crna Gora, Prizren, Vidovdan, Zadušnice, Đedu, Uoči 12. maja, te završna i posebno dirljiva pjesma Skadar – dvaput prevareni grad.
Taj ciklus ne funkcioniše kao tematski nastavak, već kao aneks knjige. On ne mijenja osnovnu poetiku, već je dovodi do njene granične tačke. Lična tama i egzistencijalna slutnja ovdje se projektuju na istorijsku ravan, gdje pojedinačno iskustvo pronalazi svoje analogije u nasljeđenim značenjima i kolektivnoj odgovornosti.
Zato se knjiga ne završava razrješenjem, već otvorenim pitanjem. Ne pobjedom nad tamom, već sticanjem svijesti o njoj ‒ kao prostoru u kojem se, uprkos svemu, i dalje traži smisao. Izlazak iz tame ovdje počinje priznanjem da, ako i ne živimo u svijetu potpune tame, onda živimo u svijetu omaglice, ogledala i zagonetke ‒ svijetu u kojem se identitet fragmentira, ali se, sudeći po završnom ciklusu, ponovo oblikuje, vaskrsava, kroz zaleđe kolektivnog iskustva.
