Piše: Milorad Durutović
Skloni smo da se opredjeljujemo, sa strašću da branimo svoje omiljene početke romana. Tako se stiče utisak da postoji neka nezvanična top-lista u kojoj se stalno smjenjuju ista imena: Markes, Kafka, Tolstoj, Kami. I u domaćoj književnosti postoje slična rangiranja: Andrić, Crnjanski, Krleža, Selimović. Te početke učimo napamet i rado ih citiramo.
Ali svaki književni kanon, pa i ovaj, ima svoju sjenku: ono što iz njega ispadne. Jedan od takvih početaka, koji nepravedno izmiče, stoji na samom ulazu u roman Zlo proljeće (1953) Mihaila Lalića. To nije samo izuzetno estetsko dostignuće. To je tačka iz koje počinje najbolje što je Lalić napisao — ne kao vrhunac, već kao prostor u kojem će se taj vrhunac tek dogoditi, razviti i proširiti kroz romane koji slijede, naročito kroz Lelejsku goru i Hajku.
Ovdje, međutim, nije riječ o rangiranju, već o potrebi da se pokaže kako jedan početak može da uspostavi čitav svijet. Lalićev to čini odmah, uvodeći čitaoca u rubnu sferu egzistencije koja istovremeno stvara i ugrožava. Kao da se kosmogonija i apokalipsa preklapaju upravo tamo gdje priča još nije ni počela.
Lalićevo „buđenje“ nema funkciju revolucionarnog razbuđivanja svijesti, kako se često čitalo u ideološkom ključu, već označava nešto starije i neprijatnije: ulazak u svijet kao gubitak.
„Buđenje je – kao da se izvlačim iz jame, mračne i uske, da bih upao u prazninu od koje strepim i već unaprijed zatvaram oči […].“
Teško je u Lalićevom, često neujednačenom opusu, pronaći snažniju stranicu od ove kojom se otvara Zlo proljeće. Već u toj inicijalnoj, privilegovanoj poziciji teksta jeste sabrano gotovo sve na čemu književnost počiva: i mit, i egzistencija, i strah od svijeta u koji se ulazi.
Milorad Durutović: Između svetog i profanog – „Kosovski ciklus“ Nikole Zavišića
Izvlačenje iz „jame, mračne i uske“ priziva arhetipsku sliku rađanja, ali lišenu svake utjehe. Ovdje nema sigurnog izlaska na svjetlo, nema obećanja smisla. Naprotiv: izlazak vodi u „prazninu“ i „strepnju“. Kao da je sam čin rođenja već pogrešan korak, prije ulazak u krugove pakla nego u krugove života. No, u tome jeste njegova snaga: u otporu. Ne otporu životu, nego percepciji. To kratko žmurenje nije slabost. To je težnja da se zadrži san, da se sačuva trag izgubljenog raja, možda ono „što se u snu vidjelo“.
Na trenutak, junak ne želi da vidi. „Kad bi moglo da se ostane u pomrčini […]“. Ladova pomisao zvuči kao najiskrenija želja koju čovjek može izgovoriti prije nego što otvori oči. Ali predaha nema. Jer samo jedan pogled u svijet zatvara vrata sna: „Otvaram oči: brdo Malj spokojno stoji usred istočnog neba.“ Dočim, ta naizgled mirna, gotovo idilična slika zapravo je zamka. „Istočno nebo“ priziva početak, svitanje, biblijski horizont. Ali umjesto sunca, stoji brdo Malj. Nešto što zaklanja svjetlost i drobi stvarnost. To je slika koja određuje ne samo ovaj roman, već i sudbinu Lada Tajovića, jer taj prostor u koji se ulazi nije avantura, već prepreka.
Početak, kako je primijetio Jurij Lotman, zamjenjuje uzročnost: objasniti pojavu znači ukazati na njeno porijeklo. U tom smislu, Lalićev početak nije samo uvod, nego i interpretativni ključ. Sve kasnije transformacije junaka već su ovdje nagoviještene. Zato Lalić, i kada ostaje u registru istorije i revolucije, zapravo zahvata dublje slojeve, upravo one koji pripadaju pamćenju, mitu, arhetipu. Književnost okrenuta početku uvijek je, u tom smislu, iskaz povjerenja u ono što prethodi iskustvu.
Zanimljiv je još jedan mogući kontekst. Naime, u vremenu koje se još vraćalo traumi Drugog svjetskog rata, ideja „buđenja“ dobija sličnu težinu na različitim stranama svijeta. Međutim, kod Lalića ona je dodatno usložnjena motivom percepcije. Ako su, kako je pisao Blejk, „vrata percepcije“ zamagljena navikom, kod Lalića se ona ne pročišćavaju — ona se nasilno otvaraju. Po cijenu preopterećenja stvarnošću. Kada Blejkov poštovalac, džim Morison, gotovo u isto vrijeme kada se i Lalić oglašava, uzvikuje „Probudi se!“, to više nije romantični poziv na slobodu ili zabavu. Taj glas zvuči kao ista ona prisila koju nalazimo kod Lalića: buđenje kao nemogućnost da se ostane izvan svijeta.
U oba slučaja, buđenje nije oslobađanje, nego ulazak u svjetsku napetost; u iskustvo koje se mora izdržati. Lalićev junak stoji upravo na toj razmeđi: između želje da ne vidi i nemogućnosti da ostane u mraku. Između svijeta koji obećava smisao i realnosti koje ga neumoljivo razgrađuje. Pa ipak, čini se da je baš u tom kratkom trenutku otpora, u tom pokušaju da se još malo ostane u tami, sadržano sve ono što književnost može da učini: da nas podsjeti da buđenje nije uvijek pobjeda, nego ponekad i početak svijesti o gubitku.
Izvor: RTNK
