Piše: Milorad Durutović
Rijetko ko tako precizno opisuje ćud modernog čovjeka kao Franc Kafka. Uzmimo, na primjer, jednu parabolu pod nazivom „Jazbina“, u kojoj Kafka opisuje nekakvog stvora, da li jazavca, koji čitav život provodi u brigama i paničnom uređivanju svoje jazbine, kako bi bila dovoljno sigurna i udobna, opremljena zalihama hrane, malim i velikim hodnicima, odajama, predsobljima – za skrivanje ili za razonodu u danima od predaha.
Svijet izvan jazbine je ili rezervoar hrane ili stanište opasnih zvjeri. Zato se u njemu opstaje samo koliko je potrebno da se zgrabi neki plijen, ili materijal za ušuškavanje jazbine.
Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića
Svijet u jazbini, sagrađen u stilu emocionalne samoizolacije, duhovne i socijalne samodovoljštine – all inclusive – jeste udoban kao kolijevka, kao materina utroba.
I, tako, junak naših dana gomilanje svakovrsnih zaliha opravdava svojim svakovrsnim strahovima. Reklo bi se da je kanda anksiozan, da kreira scenario, čitavu knjigu scenarija dovoljno ugrožavajuću kojom može, glatko, da opravda (pred sobom kao mjerom svih stvari) svoj nekontrolisani život, a zapravo odsustvo sposobnosti da pogleda u lice Drugoga, tj. da lice Drugoga prepozna ka lice Bližnjega. To je, dakle, njegov hibris. On nema moći da svoje prekomjerno blago i siguran, topli dom podijeli s nekim drugim, jer jedino bi tako mogao, napokon, da se rodi, da prihoda i postane čovjek. Stoga, do kraja ostaje samo to: stvor. Živi dosljedno svoju filozofiju: „Meni bi bilo izvanredno mučno već i to da nekog dobrovoljno pustim u svoju jazbinu. Ja sam je sagradio za sebe, ne za posetioce…“ Pa da.
