Piše: Milorad Durutović
Postoji jedna drevna misao, pohabana od ponavljanja, koja se poput starog dukata prenosi iz ruke u ruku, iz glasa u glas, iz naraštaja u naraštaj. Istanjila se kao svaki kliše, ali još traje dovoljno uvjerljivo da je i danas vrijedi ponoviti: nema ničega novog pod Suncem.
Pa ipak, možda toj starozavjetnoj sentenci nedostaje još jedan, sasvim mali dodatak: nema ničega novog pod Suncem — osim nas. Time bi se, unekoliko, moglo objasniti zašto stare istine nikada ne zastarijevaju potpuno. Premda se iskustva i zaključci ponavljaju, čovjek koji ih proživljava uvijek ih osjeća prvi put — na sopstvenoj koži. Bliska je tome i misao Hermana Hesea iz Demijana, da je svaki čovjek „jedinstvena, sasvim osobita tačka u kojoj se pojave svijeta ukrštaju samo jedanput, i nikad više“.
Ali kada se ista tema posmatra iz metaistorijske ili propovjedničke perspektive, tada se ta vječna ponovljivost počinje ukazivati kao umor svijeta. „Ima li što za šta bi ko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vjekova koji su bili prije nas“, stoji u Propovjedniku. Slično zvuči i lament jednog staroegipatskog pjesnika koji očajava što više nema riječi koje nijesu „odveć slavne“. Tu se otvara jedna od trajnih drama književnosti: osjećanje da je jezik potrošen, da su riječi već bezbroj puta izgovorene, da je sve već viđeno i rečeno. Bar se pjesnici iz vijeka u vijek žale na nemoć jezika. Međutim, čini se da se iz te nemoći rađa i potreba za svježim izrazom. Koliko se samo pjesnik Ivan V. Lalić uprezao da osvježi osnovnu hrišćansku molitvu Oče naš, sve dok nije otpočeo svoj antologijski sonet:
„ljubavi, neka bude volja tvoja
na ovom nebu, strašno nesigurnom
ko i na zemlji…“
Kao da je slijedio Andrićevo geslo da se u poeziji najveći efekat postiže onda kada pjesniku pođe za rukom da čitaoca iznenadi nečim poznatim. U tome lebdi i skriveni smisao onog dodatka — „osim nas“. Doista, ništa nije sasvim novo, ali niko ne proživljava stare istine na isti način. To je ono autentično.
Uostalom, cjelokupna moderna književnost počiva na tom paradoksu. T. S. Eliot je u eseju Tradicija i individualni talenat pisao da novi autor ne nastaje odbacivanjem tradicije, već ulaskom u nju. Stoga i poziva žive pjesnike da se ravnaju prema mrtvima, jer „tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslijediti, a ako vam je potrebna, morate je steći velikim trudom“.
Izgleda da umor svijeta i jezika nije znak njihove iscrpljenosti ili konačnosti. Od pjesničkih praotaca jezik se odmotava u beskonačnim modulacijama kako bi obezbijedio da se kalem-konac našeg trajanja ne istanji do pucanja. To, najzad, ne bi ni bilo mogućno kada bi se iskustvo moglo naslijediti do kraja.
ljubav, nada, strah od smrti ili života, vjera u smisao rađanja i ono što dolazi poslije njega — sve se mora iznova proživjeti, imenovati i razumjeti. Ništa ne vrijedi što se iskustvo bliskosti može prepričati. Riječi su potrebne samo zato da bismo opisali kako smo, uprkos tolikim naslagama istorije i kulture, ostali pred njima zatečeni, i pomalo novi.
Izvor: RTNK
