Evropska energetska kriza iskristalisala je neke nove relacije. Rusija je „osvojila” ekonomski prostor, koji joj, zapravo, i pripada u Evropi. U geopolitičkom nadmetanju ekonomija pobjeđuje. Tranzit gasa kroz Sjeverni tok 1 i 2 ostavlja skoro šest puta manji ugljenični otisak od korišćenja ukrajinskih gasovoda. Taktika SAD da za skupu naftu okrive OPEK+ a za skup gas Rusiju propala je. A EU će morati da se suoči i sa činjenicom da je azerbejdžanski gas iz kaspijskih nalazišta sve više ruski.
Proteklih dana i nedjelja je baš sve, kao i uvijek, isplivalo na površinu. Pa i uzroci evropske energetske krize.
Amerikanci su učinili puno na proizvodnji energenata – naročito mnogo sa tečnim naftnim gasom. Na kraju su ga, ipak, prodali kupcima u Aziji, ne u Evropi. A Rusiju su postavili na „stub srama”. Proglasili su je krivom zato što je EU ostala bez gasa. Istovremeno, energija je poskupjela na rekordni nivo, tako da CNN poredi krizu u Evropi sa onom sa kraja šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su Arapi digli cijenu nafte sa četiri na 20 dolara i izazvali svjetsku krizu. Svi stalno ponavljaju da je Moskva dužna da spašava evropska preduzeća od bankrota. Smiješno, da nije žalosno.
Zato i ne čudi kada Putin poručuje Evropljanima da prestanu da igraju američke igre. Da se brinu o stvarnom stanju stvari i ekonomiji, da zaključe dugoročne ugovore sa Ruskom federacijom, izračunaju stvarnu potrebu i za navijek prestanu da pričaju o naftu i gasu koji će doći sa one strane Atlantika i istjerati Ruse iz Evrope. Da parafraziramo, rekao je: „Koliko gasa naručite, koliko napišete u ugovorima, toliko ćemo vam isporučiti. Čak i kroz Ukrajinu, preko Hondurasa, kuda god hoćete”.
Kada se podvuče crta, u aktuelnoj evropskoj energetskoj krizi Rusija je „osvojila” ekonomski prostor, koji joj, zapravo, i pripada.
Svima je, ipak, jasno da je primarna cijena gasa i isplativa logistika.
Ključni „eko” argumenti
U čemu je problem? U ekonomiji i, što je važno, ekologiji.
Tranzit gasa od Rusije do zapadnoevropskih potrošača – kroz Severni tok ostavlja skoro šest puta manji ugljenični otisak (emisije gasova sa efektom staklene bašte) nego kroz ukrajinski gasovodni sistem. Dakle, isplativije je pustiti gas kroz Severni tok 1 (da se popune kapaciteti prvog gasovoda), Severni tok 2, a u bliskoj budućnosti napravi i Sjeverni tok 3. Tako bi gas, po povoljnijim ekonomskim i ekološkim uslovima nego kroz ukrajinske gasovode, nesmetano stizao u EU.
Mađarska je razmotrila sve prednosti i nedostatke, te se odlučila za Turski tok. Tim pravcem sjutra niko neće zaustaviti gas. Niti će ga ukrasti, kao što se to dešavalo za vrijeme gasnih kriza s početka ovog vijeka. Srbija sada dogovara dugoročni ugovor za snabdijevanje ovim energentom. Ruski minister spoljnih poslova Segej Lavrov, između ostalog, je i zato u Beogradu.
Česi su izabrali novu vlast, koja će biti žestoko antiruska. Austrija je ostala bez kancelara Sebastijana Kurca, te tek očekujemo da vidimo kako će se ponašati nova vlada Austrije (bitno zbog učešća austrijskih kompanija u projektima Sjeverni tok 1 i 2, te podzemnih gasnih skladišta).
Energetika je biznis
A, ako neko u NATO, u Ukrajini… želi da plati premiju, niko nema ništa protiv. Neka Zapad to čini iz svog džepa. Rusija, očigledno, nikome neće davati bonuse, posebno zemlji koja je bez razloga naziva neprijateljem. Ako Ukrajinci žele direktne isporuke gasa, nafte, uglja, električne energije, uranijuma, što se Rusa tiče – može. Energetika je biznis, iako sada izgleda kao geopolitičko oružje. Nema politike, već čista ekonomija. Ali, vlasti u Kijevu to ne žele.
Ukrajinski premijer kaže da neće ni pod kojim uslovima kupovati ruski gas, uranijum… struju za sada ne pominje, kaže da, i da im ga daju, neće uzeti. U psihijatriji se to naziva poremećaj. Zapravo, riječ je o korupcijskim šemama, na kojima su ukrajinski oligarsi profitirali od 2005. godine. Nema tu nikakve politike, čista korupcija.
Situacija s energetskim resursima u Ukrajini je užasna. Pogoršava je činjenica da je zemlja ušla u tu ekološki čistu, „zelenu” energiju. Gospodin Rinat Ahmetov uložio je silan novac u ovaj posao, čini se bez razmišljanja. A sada, preko svog džepnog premijera lomi vladu, Vrhovnu radu (parlament Ukrajine), a posebno narod.
Zamke zelene orijentacije
Lobisti sa sloganima „Zeleno je naš dom, zabava…”, poručuju korumpiranim zastupnicima, daju novac preko NVO sektora i medija poslanicima i uticajnim ljudima, kako bi progurali potrebne zakone.
Ahmetova ne brine, ni najmanje, što će prelazak ekonomije iz ugljovodonika u zelenu energiju dovesti do poskupljenja za najmanje trideset do četrdeset posto. Pogotovo ga ne brine šta će biti sa ljudima, šta će se dešavati zbog naglih poskupljenja. Što bi trebalo da učine proizvođači đubriva (glavnog izvoznog proizvoda Ukrajine), kojima 80% cijene proizvoda čini neophodna energija?
Odessa Port Plant već je stao. A šta će biti sa prinosom poljoprivredne proizvodnje, koja će bez đubriva pasti i do tri puta? Niko ne zna u koliko će se sati to dogoditi. Šta će se dogoditi sa cijenama hrane, koje su u Ukrajini već premašile poljske, mađarske i slovačke, sustigle njemačke i holandske, te se ubrzano kreću prema švajcarskim. Da li se to Ukrajina vraća natrag u 19. vijek, na problem masovne gladi? Ili ide u vegetarijanstvo?
Zapravo, stočarstvo je štetno za očuvanje prirodne okoline. Greta Tumberg vrišti da krave „jako prde” (to je zaista izjavljeno u UN) i zagrijeavaju atmosferu planete, pa će Ukrajinci biti prva „zelena nacija” na svijetu.
A kad toliko „pozelene”, ali od bijesa, onda bi se moglo pričati o povratku u stanje pre 2014. godine, na čemu Moskva zapravo kontinuirano radi proteklih godina. Pobijediti bez ispaljenog metka, na glavnom geopolitičkom terenu u Ukrajini, nije mala stvar.
SAD najavljuje prodaju naftnih rezervi
OPEK i Rusija su odbili američki zahtjev da povećaju proizvodnju nafte. Sjedinjene Američke Države pozvale su naftni kartel da to učini, ali OPEK+ je odabrao put dogovorenog plana za spor rast proizvodnje.
Kao argument SAD su navele da je cijena „crnog zlata” previsoka za američku ekonomiju, koja mora da se oporavi. U cijeloj priči je najzanimljivije da su i Saudijci odbili zahtjev izaslanika Džoa Bajdena da razgovaraju o tome i poručili „neka Vašington na tržište pusti svoje strateške rezerve, ako baš želi intervenisati na cijenama”.
Da podsjetimo, to je, inače, učinila Kina.
I, Sjedinjene Države sada odista razmišljaju o korišćenju svojih strateških rezervi nafte, prvi put od 2011. godine, za snižavanje cijena benzina, rekla je prošle srijede na sammitu Financial Timesa (FT) o strategijama tranzicije energije, ministrica energetike Dženifer Granholm. Istovremeno, čelnica američkog Ministarstva energije ne isključuje ni zabranu izvoza američke sirove nafte.
„Ovo je alat kojeg nismo koristili, ali je ipak alat”, rekla je Granholm.
Sirova nafta brent dan prije je dostigla cijenu od 83,47 dolara za barel, što je najviši nivo od 2018. godine. Ipak pojeftinila je 1,62 dolara ili 2%, na 80,94 dolara. Sirova nafta WTI poskupjela je na 79,78 dolara, najviša cijena od 2014. godine, prije nego što je pala na 77,42 dolara.
I prirodni gas naglo je poskupio posljednjih mjeseci zbog nekoliko uzročno posljedično povezanih događaja. Tu spade i već pomenuto odbijanje OPEK+ da povećaju proizvodnju.
U svojim je komentarima dan ranije američka sekretarka za energetiku takođe je naznačila da Vašington čini sve što može kako bi pomogao u globalnoj nestašici prirodnog gasa, „uključujući rješavanje navoda o manipulaciji tržišta od strane Rusije”.
Godinama smo preko svjetskih medija i uglednih časopisa čitali analize univerzitetskih profesora o Južnom gasnom koridoru, te da će Azeri zameniti Ruse, da Šah Deniz ima gasa za tri i po vijeka… Sve nebuloze koje su pisane sada ne samo da su raskrinkane, nego je i najluđem NATO lobisti postalo jasno da to kaspijsko gasno/naftno polje daje maksimalno 10 milijardi kubika gasa za EU. Uz to, četvrtinu polja kupuju „zli Rusi”, tako da taj gas de fakto postaje „ruski”.
Azerbejdžanski gas za Evropu sve više postaje ruski
Lukoil je povećao svoj udio u azerbejdžanskom Šah Denizu. Uskoro će ruski konzorcijum posjedovati četvrtinu projekta proizvodnje gasa, koji će ove godine biti isporučen Evropi.
Lukoil je potpisao ugovor o preuzimanju 15,5% udjela u gasnom projektu Šah Deniz u azerbajdžanskom sektoru Kaspijskog mora od malezijske firme Petronas. Zbog toga će se udio ruskog preduzeća u glavnom gasnom projektu Azerbejdžana povećati sa 10 na 25,5%.
Iznos transakcije biće 2,25 milijardi dolara, njeno zatvaranje se očekuje nakon ispunjenja uslova suspenzije, uključujući odobrenje državne naftne kompanije Azerbejdžanske Republike SOCAR. (Izvor Vostok).
Osim Lukoila, u Šah Denizu su vlasnici i britanski BP (28,8%), turski TPAO (19%), azerbejdžanski Socar (10%) i Southern Gas Corridor (10%), koji pripada vladi Azerbejdžana.
Oko hiljadu firmi s ruskim kapitalom, uključujući Lukoil, integrisano je u primjenu akcionog plana za razvoj ključnih područja rusko-azerbejdžanske saradnje, potpisanog 2018. na sastanku šefova država, Vladimira Putina i Ilhama Alijeva. Povećanje ruskog udjela u projektu Šah Deniz otvara nove mogućnosti za sinergiju u perspektivnim sektorima nacionalnih ekonomskih sistema. Istovremeno daje sve manje šanse Evropljanima da uđu u lukrativne poslove na Kaspijskom moru. Čak 25 godina je Lukoil akumulirao ogromno iskustvo u Kaspijskom moru, u strateškoj regiji za cio svijet, stvaranjem ozbiljne proizvodne i transportne infrastrukture.
Projekt Šah Deniz glavni je projekt proizvodnje gasa u Azerbejdžanu. Tokom 2020. proizvodnja je iznosila 18 milijardi kubnih metara. Druga faza projekta trebala bi da poveća rast proizvodnje do 26 milijardi kubnih metara. Šah Deniz 2 djeluje kao glavna resursna baza za rad Južnog gasnog koridora od Azerbejdžana do Evrope. Ove godine započelo je snabdijevanje zemalja EU, a kada bude potpuno napunjen, gasovod će godišnje isporučivati Turskoj šest a Evropi 10 milijardi milijardi kubnih metara gasa.
Rusi – ključni za snabdijevanje Evrope gasom
Budući da, privremeno, ove godine Turska i Azerbejdžan nisu produžili ugovor o snabdijevanju prve faze Šah Deniza, smanjeni volumen poslat je u Evropu. Ove je godine za EU bilo planirano da se isporuči pet milijardi kubnih metara, a već u septembru izvoz je već premašio šest milijardi kubnih metara.
Međutim, to nisu sve akvizicije privatne ruskog naftnog i gasnog giganta u Azerbajdžanu. Početkom godine najavila je svoj ulazak u projekt istraživanja plitkog voda Apsheron Peninsula (SWAP). Lukoil se s britanskim BP-om dogovorio da od njega otkupi 25% udjela. Nakon što se posao zaključi, BP će ostati operater projekta sa 25% udjela, dok će Socar u državnom vlasništvu držati 50%.
Lukoil ima tradicionalno jake pozicije na Kaspijskom moru. Mislim da su u ovom slučaju iskoristili priliku koja se otvorila u vezi sa željom Malezijaca da se povuku iz projekta. Štaviše, nove cijene, novonastala situacija poboljšava ionako dobre pozicije ruskog giganta.
I, eto te vraže, sad će opet da ispadne da su Rusi, iako nisu ništa, ipak ključni igrač za snabdijevanje gasom evropskog kontinenta. Obična poslovna transakcija lako je minirala nastojanja EU da nabave jeftin gas, a da ne kupe ruski.
Očigledno, dobar potez, sa stajališta Moskve.
P.S.
Liban je bez električne energije zbog prećutnog embarga kojeg su SAD i Izrael uveli Libanu. Zabranili su snabdijevanja ove zemlje naftom i naftnim derivatima. Zemlja je trenutno bez električne energije. Nadu Libanci polažu u Iran, koji pokušava da ih snabdije direktnom kopnenom rutom ili tankerima preko sirijskog Banyasa.
Miloš Zdravković
Izvor: Iskra.co
