Piše: Metju Stivenson
To što bi Kamala Haris i Tim Volc mogli izgubiti predsjedničke izbore u novembru i to od serijskog prevaranta, osuđenog kriminalca, dokazanog seksualnog zlostavljača i berzanskog špekulanta Donalda Trampa, ne znači da će se to zaista i dogoditi. Međutim, o žalosnom stanju Demokratske stranke ponajviše govori činjenica da su ovi izbori ovako neizvjesni, pogotovo kada Trampovi govori zvuče kao varijacija na skečeve Čiča i Čonga („Don nije ovde, čovječe…“). Da imamo razloga za zabrinutost bilo je evidentno nedavno u Batleru, u Pensilvaniji, kada je izgledalo kao da je publika s utakmice Pitsburg Stilersa došla da pozdravi Trampa, tri mjeseca nakon što je izbjegao smrt od ruke Tomasa Metjua Kruksa. Iako prepuna dvorana na ovom poznatom mjestu ne znači da će Tramp pobijediti u Pensilvaniji ili izbornom koledžu, strah je da ta prepuna dvorana predstavlja podmuklo predskazanje sugerišući da Trampove pristalice imaju daleko više strasti u podršci svom kandidatu nego što demokrate prema Harisovoj i Volcu.
Budući da me zanimalo zbog čega demokrate propadaju, odlučio sam da, makar virtuelno, prisustvujem nekim skupovima i događajima Harisove i Volca. Otišao sam s osjećajem kao da njihova poruka ima emociju reklama sa Madison avenije—gomila praznih slogana („borba“ je omiljen) i beskrajnih klišea („I zato što volimo svoju zemlju…“)—što sve liči na kampanju koja pokušava prodati Amerikancima polovni auto iz sedamdesetih, nešto kao AMC Gremlin. Za demokrate kao da je uvek 1975. godina, a budućnost zavisi od proizvodnje automobila, ako ne i od bašta WIN-a (Whip Inflation Now).
Intervju Krisa Hedžisa sa Džimijem Dorom: Demokrate su kao zombiji, CIA, FBI i NSA ne rade za predsjednika
Mantra kampanje Haris/Volc je „Novi put naprijed“, koja se uzdiže na transparentima na svim njihovim skupovima, mada je na jednom Volcovom govoru podržavalac s dresom Kolina Kapernika (kvoterbeka kojem je NFL zabranio da igra) zaklonio poruku. Barem je 1884. godine, kada su republikanci vodili kampanju protiv „Ruma, rimokatolicizma i pobune“, bilo jasno da nemaju strpljenja za naklonosti demokrata prema alkoholu, katolicizmu i bivšim konfederatima. Odgovor demokrata te godine bio je podjednako jasan: „Blejn, Blejn, Džejms G. Blejn! Kontinentalni lažov iz države Mejn!“ Sa svojim bezličnim sloganom „Novi put naprijed“, demokrati u suštini nude „kampanju ničega“.
Da, na svojim mitinzima, Harisova govori o onome što naziva „ekonomijom mogućnosti“ (reklamni stručnjaci, uključujući Dona Drejpera, nikad nisu bili naročito pametni), i u svakom govoru obećava poreske olakšice za nove roditelje ili vlasnike malih preduzeća. Ali u zemlji koja vodi tri posrednička rata (Gaza, Liban i Ukrajina) i u kojoj uragani, podstaknuti klimatskim promjenama, haraju jugoistokom, pomislili biste da bi velika stranka imala nešto ozbiljnije da ponudi, bilo politički ili intelektualno.
Harisova voli da kaže: „Naša je borba za budućnost. Naša je borba za slobodu…“, ali čak je i „Ostanite hladni s Kulidžom“ imalo više poetike od „Novog puta naprijed.“
Suština kandidature Harisove je da ona nije ni Džo Bajden, ni Donald Tramp. Rani dani nakon njene nominacije izazvali su val entuzijazma. Nažalost, čim je postalo jasno da potpredsjednica nije umorni stari čovjek u odjelu, njena kampanja je počela da gubi pravac.
Gledao sam jedan događaj u Flintu, u Mičigenu, na kojem su pred Kamalin govor nastupili Medžik Džonson i lokalni sindikalni lider UAV-a. Medžik je tu bio kao Mičigenac i kao neko ko bi mogao motivisati crnce da glasaju za Harisovu, ali je njegov govor više ličio na promašaje nego na koševe.
U mnogim aspektima, Medžik je otjelovljenje onoga što ne valja kod demokrata: koriste milijardere i slavne ličnosti da se pozovu na radničke vrijednosti—da hvale Ševroletov „Sitejšen“ dok se voze po Los Anđelesu u Rols Rojsu, kao što Medžik radi.
Harisova je govorila 35 minuta. Dok su ljudi tokom tog unaprijed spremljenog govora (Kamala ne improvizuje) aplaudirali i navijali, a ponekad skandirali „SAD! SAD!“, jedina iskrena strast u publici pojavila se kada je obećala da će zaštititi prava žena na reproduktivni izbor i uzviknula „Nećemo se vratiti nazad!“ (što je malo teže razumljivo od, recimo, slogana Franklina Delana Ruzvelta iz 1940. godine: „Bolje treći mandat nego trećerazredni predsednik“). Još je bilo to što znakovitije je bilo to što se, nakon što je govor završen (kada je Kamala okupljenima povikala „I ako se borimo… pobjeđujemo…“), publika u Flintu nije mrdnula sa svojih mjesta.
Niko se nije potrčao da joj pruži ruku, niko nije izašao na binu, kao što se dešava na koncertima Brusa Springstina. Umesto toga, kamera je prešla preko publike koja je ostala nepomična, kao publika u nekoj televizijskoj igri, koja će kasnije toga dana možda otići u susjedni studio na snimanje emisije „Ko želi da postane milioner?“.
Harisova je pokušala da animira publiku, pokušavala je izgraditi odnos s njom, mašući u pravcu „prijatelja“ u publici (što je tehnika koju je Hilari Klinton često koristila da izgradi odnos, čak i kada ne poznaje nikoga u publici), ali ni nekoliko plesnih koraka nije pokrenulo nepomičnu publiku, koja je izgledala kao da im je ugovorom za taj dan bilo propisano da aplaudiraju samo tokom govora, ali ne i poslije njega. Mogu li demokrate pobijediti bez energije i uzbuđenja?
Sreo sam se s guvernerom Timom Volcom u Jorku, u Pensilvaniji, gdje bi, da je po njegovom, najradije rekao: „Možemo li samo preskočiti ovaj govor i otići na pivo?“
Umjesto toga, govorio je pola sata o tome kako je nedavno imao „civilizovanu, iako žustru“ raspravu s DŽ.D. Vansom i kako je kao guverner države u kojoj su „svi političari ispod prosjeka“ naučio da „prelazi na drugu stranu“ kako bi riješio probleme u zajednici. Njegovi srdačni govori o nastavništvu, trenerstvu, sindikalnoj knjižici i čekovima svoje majke od socijalnog osiguranja su iskreni, ali ne rješavaju politički problem, odnosno činjenicu da Volc neće donijeti nikakve dodatne glasove Harisovoj u izbornom koledžu koje ona ne bi ionako osvojila.
Jedna od ironija Volcove kampanje je što gotovo uopšte nema podršku u onome što bi trebalo da bude njegova prirodna baza: ono što Springstin naziva „mojim rodnim gradom“.
Kao vlasnik oružja, nastavnik i trener fudbala s američkog Srednjeg Zapada, Volc bi, bar u teoriji, trebao biti bliži nekom dijelu MAGA baze, gdje su teme kao što su poljoprivredno osiguranje, programi obuke, solarna energija i jeftiniji insulin značajni.
Ali iz razloga koji bi zahtijevali duboku psihološku analizu skoro polovine zemlje, MAGA baza—mnogi iz ruralnih krajeva u kojima je Volc proveo većinu života—više se poistovećuje s njujorškim milijarderom koji igra golf i koji u svojim neboderima ima toalete od zlata.
Iako je Volc služio u Nacionalnoj gardi i bio na misijama u inostranstvu, opet je je Tramp, koji je izbjegao regrutaciju (i poginule u ratu nazvao „glupacima“), onaj koji više odjekuje među veteranima.
Logično, Volc je na neki način nasljednik ljudi kao što je Robert M. La Folet, senator iz Viskonsina i jedan od osnivača Progresivne partije, ili možda Frenklina Ruzvelta i njegovog potpredsjednika, Henrija Volasa. Ali obojica su politički i intelektualno pristupali vladi kao nečemu mnogo ozbiljnijem od izleta izviđača.
Kada glasaju za visoke funkcije, Amerikanci često odbijaju „fine momke“. Godine 1844. odbili su riječitog Henrija Kleja u korist lukavog Džejmsa K. Polka, koji je obećao „Ponovno pripajanje Teksasa i Okupaciju Oregona“. Godine 1868, pobjednički slogan za Ulisesa Granta bio je: „Glasaj kao što si pucao“.
Godine 1876, glasači su (možda uz veliku prevaru) izabrali Raderforda B. Hejsa umjesto „Poštenog“ Sema Tildena, tako da su kasnije mogli reći za Hejsa: „Tako je dobro obavio posao da bih skoro poželio da je zaista izabran.“
Još jedna ironija izbora 2024. godine, koja možda može biti fatalna za demokrate, je da dok republikanci žele biti nacional-socijalisti, demokrate kao da žele biti republikanci.
Vladimir Đukanović: Kamala Haris, Ekonomski Plan Zvani Trla Baba Lan
U Jorku, Volc je spomenuo Ronalda Regana (umjesto Lindona Džonsona, Džona Kenedija ili Grovera Klivlenda), isto kao što su za Harisovu glavna politička podrška Dik Čejni i njegova kćerka Liz.
Slušajući Harisovu i Volca, stekao sam vrlo mali osjećaj (osim obećanja o 25.000 dolara za nove kupce kuća) o njihovoj viziji za budućnost demokrata. Oni vjeruju u saosjećanje zajednice i političku pravdu. To nije malo, ali u Flintu je takva poruka i dalje držala glasače zalepljene za svoja mjesta. Osim toga, Harisova i Volc su tihi kada su u pitanju teme kao što su međunarodna pravda za Gazu, detalji klimatskih promjena, značaj državnog duga, kazino u Federalnim rezervama, platforma Vrhovnog suda, Trampov prijatelj Vladimir Putin, prijetnja (ili ne) koju predstavljaju Kinezi, američka budućnost u NATO-u ili kako izmijeniti Zakon o pristupačnoj njezi kako bi pomogao beskućnicima.
Tramp je korumpiran, nemoralan, obmanljiv, paranoičan i patološki lažov, ali sjetite se da je i reinkarnacija Vilijama Mekinlija, koji je 1896. godine, takođe s carinama kao svojom jedinom platformom, pobijedio krasnorječivog i moralnog Nebraskanca Vilijama Dženingsa Brajana.
Čak ni njegova poruka „Neće vas razapeti na krstu od zlata, niti krunisati trnovim vijencem“ nije mogla srušiti Mekinlijevu plutokratiju.
Metju Stivenson je autor mnogih knjiga, uključujući Čitanje pruga, Apalačijsko proljeće i Revolucija kao večera, knjigu o Kini tokom njenog burnog dvadesetog vijeka. Njegove najnovije knjige su Bicikliranje s Bizmarkom i Naš čovjek u Iranu. Upravo objavljene: Cirkus Maksimus Donalda Trampa i Odlična avantura Džoa Bajdena, koje govore o izborima 2016. i 2020. godine.
SAD su spremne za pregovore sa Rusijom, Kinom i Severnom Korejom o smanjenju nuklearnog naoružanja, rekao je Bajden. Prema njegovim rečima, sve zemlje treba da teže potpunom odricanju od nuklearnog naoružanja. On je napomenuo da je globalna nestabilnost samo dodatna motivacija za pregovore o ovoj temi. SAD su spremne da pređu na dijalog bez preduslova, dodao je Bajden.
Izvor: Counter Punch