„Pope, priznaj da si navijao protiv ʼlavicaʼ i da ti je bilo krivo kad su uzele bronzu! Nemoj da mi govoriš kako nisi ni gledao utakmicu! Taj izgovor sam čuo i od drugih posrbica!“
Dok sa poluosmjehom na usnama izgovara ove riječi, osvrće se unaokolo, oštrim pogledom tražeći po polupraznom autobusu ljude koji eventualno slušaju naš razgovor. Prilično je krijepak i okretljiv za jednog penzionera koji će uskoro napuniti sedamdeset godina. U penziju je pošao prije par godina. Kako kaže, mogao je da je htio da radi još neko vrijeme, budući da je „dobro zadužio i firmu i državu“. Međutim, morao je da se brine o supruzi koja je bolovala od kancera. „Jedino mi je žao što i ona nije gledala veliku pobjedu ʼlavicaʼ. Dok je bila živa, zajedno smo pratili sve utakmice hrabrih sokola i zlatnih lavica. Kako bi samo bila ponosna na ovaj fenomenalni uspjeh!“
Ćerka jedinica se preselila u Budvu, budući da joj je muž tamo dobio dobro plaćen posao. Kaže mi da se tom preseljenju koliko je god mogao protivio: „Nije ni toliki problem što je tamo sve preskupo. Rade i zet i ćerka, pa se može. Problem je što taj grad postaje sve više četnički. Ne možeš ni dijete pustiti ispred zgrade, a da mangupi ne pokušaju da ga preobrate, indoktriniraju. Eto, moj devetogodišnji unuk, umjesto da navija za ʼlaviceʼ, odnedavno navija za četnički tim“. Dok mi ovo govori, na telefonu mi pokazuje sliku dječaka u dresu beogradskog kluba. „Nemoj da mi govoriš da je malo čudno to što klub koji se zove Partizan nazivam četničkim! Znaš ti dobro o čemu pričam! Uostalom, njihovi navijači najviše pjevaju nacionalističke pjesme i kliču ratnim zločincima“.
Od suprugine smrti, više vremena provodi kod ćerke i unuka nego u svom gradu. Dok ćerka i zet rade, brine se o unuku, pa se zbog toga osjeća korisnim. „Hvala ti na ikonicama Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog, ali ih neću predati svom unuku, pa ti ih vraćam. Ne želim da ga učim vjeri i ostalim magluštinama. Kada se supruga razboljela i kada je postalo jasno da je kancer uznapredovao, najprije sam doveo travara. Posle njega sam doveo i vračaru da joj pregasi. Na kraju sam išao i kod odže da pročita zapis. Mislio sam da je vodim i u manastir Ostrog, ali ona nikad nije voljela popove. U svakom slučaju, da taj tvoj Bog zaista postoji, valjda bi joj i pomogao posle svog našeg truda“.
Govorio sam mu o tome da je pogrešno odlaziti kod gatara i vračara, te da čovjek tako može duši svojoj nauditi, a nerijetko i tijelu. Da je čudno to što se za pomoć obratio najprije predstavniku druge religije, dok je vjeru, kojoj barem formalno pripada, potpuno zaobišao. Rekao sam mu da je bolest člana porodice veliko iskušenje i ispit za sve ukućane. Međutim, takve nevolje primoraju čovjeka da se pokrene i izađe iz komfornog stanja samodovoljnosti i pobrine se za bližnjeg svog, u mjeri koliko je to moguće. Jedna je od velikih tajni u čovjekovom bivstvovanju stradanje i bol. Zagonetka je to na koju ne postoji ovozemaljski odgovor i objašnjenje. No, ipak nemala je utjeha koju nam daju vjera i molitva! Molitva nam pruža snagu da se do kraja borimo.
Takođe,ona sve nedaće sa kojima se suočavamo na ovom sumornom svijetu čini podnošljivijim i smislenijim.
Umjesto odgovora, dobio sam minute meni neshvatljivog ćutanja. Obratio mi se tek kada je autobus ušao u Budvu i počeo da se približava stanici. Sa onim istim poluosmjehom na licu, izgovorio je sledeće: „Mogu li nešto da te zamolim? Priznaj mi da si navijao protiv ʼlavicaʼ! Priznaj da posle utakmice cijelu noć oka nisi sklopio“…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
Izvor: mitropolija
