Piše: Oliver Janković
Da. Mi smo bili evropski i svjetski prvaci u klupskom fudbalu. Da baš mi, fudbaleri iz Srbije i Crne Gore. I lako prolazili, kao reprezentacija, kvalifikacije i grupne faze evropskog i svjetskog prvenstava. Dok su loptu u nogama držali Dejo, Piksi, Mijatović i drugari. Baš na kraju 20.-og vijeka… A tek ranije, sa navijačkih pozicija stare Jugoslavije, navikli smo se na po koje evropsko i svjetsko reprezentativno polufinale…
Od tada, tokom ovog 21.-og vijeka, sanjamo snove o plasmanu na neko ozbiljno takmičenje, i budimo se poslije košmarnih poniženja koje pretrpimo ako i uspijemo tamo da se probijemo. Po 5-6 golova u mreži tokom Lige Šampiona ili blijede partije na završnicama reprezentativnih nadmetanja. I to baš sada kada Dejo, Piksi i Peđa vode srpski (sa sve ovim ovdje crnogorskim) fudbal. A onda, neprimjetno, preko noći, dođosmo u situaciju da se borimo za goli takmičarski život protiv Andore i Lihtenštajna? Koliko simbolike i nebeske koincidencije da se i Srbiji i Crnoj Gori, u dva dana poklope mečevi sa ove dvije (i teritorijalno i fudbalski) državice? I kakve tragikomedije u tome što su obje utakmice bile istovremeno i rezultatski gotovo pa nevažne, a opet nekako – psihološki i emotivno bitne!
VAR SOBA: Prejaki za domaću ligu, slabi za Evropu – dosadno!
Crna Gora je igrala prijateljski meč sa Lihteštajnom, a Srbija je „vadila kestenje“ iz lomače, protiv Andore. I obje utakmice su bile prve ili druge poslije dramatičnih i tragičnih smjena selektora u obje zemlje. I obje su počele neočekivanim vođstvom autsajdera. Jeste da „danas svako igra fudbal“ ali ga još uvjek ne igraju ove dvije simpatične katunske oaze sa Alpa i Pirineja. Pa ipak, ovi su nas „planinari“ doveli u situaciju da se borimo za goli fudbalski život i čuvanje preostalog obraza. Uz reportersku viku i pompu, preokret je ličio na epski trijumf. Crna Gora je „ipak pobjedila“ a Srbija „osvojila nove bodove“. Strašno. I za čuti, a kamoli za gledati (ko je imao živaca i stomak za gledanje).
No, kako je riječ o fudbalu, tu vam je stvar slična ili ista kao sa hlebom, vodom ili vazduhom. Mora se nastaviti, bez obzira na prejedanja ili neukusne obroke. Fudbal je nasušna potreba ovdašnjeg čovjeka (sport uopšte), i nema toga navijača Srbije (pa ni Crne Gore) koji neće naredni meč čekati sa nadom u neku čudesnu pobjedu, uprkos ovom dotaknutom dnu. Nema veze što si jedva pobjedio ove rekreativce iz evropskih Žabljaka i Zlatibora, mi smo već naoštreni na narednog protivnika, makar on bio i Brazil, što se ono kaže.
Pa dobro, neće biti Brazil, biće Engleska na Vembliju. Odlično, to nam treba! Selektora smo promijenili. Teoretske šanse postoje. Mozak nam radi po principu: najbolji smo kada je najteže. I šta ti više treba za jedan pravi navijački spektakl? Sve dok sudija ne svira za početak utakmice u Engleskoj. Onda su na potezu naši igrači. Mogu li da dozvole da protivničkih 11 ostavi utisak kao da ih ima duplo više na terenu? Ajde, računamo na njihov ljudski i sportski prkos, ponos… više nego na bilo kakvu taktiku bilo kog novog selektora. Kome je do logike i matematike, neka prebaci na drugu kanal kada počne ta utakmica. Mi drugi nastavljamo da sanjamo otvorenih očiju. To je fudbal.
