Piše: Milorad Durutović
„Ovi ljudi približavaju se k meni ustima svojim, i usnama poštuju me; a srce njihovo daleko stoji od mene.“ (Mt 15,8)
U naše metaverzalne dane, kad crno nebrojano prazni u brojano bijelo, kako bi to, otprilike, rekao pjesnik Momčilo Nastasijević, sve, baš sve – pa i naš duhovni lik – lako sklizne u društveni performans.
Naime, sve češće uočavamo jednu pojavu koja na prvi pogled izgleda pobožno – stvarno liči – ali u sebi nosi nešto duboko suprotno Hristovom duhu.
To je gest „pobožnog narcizma“ – kad čovjek sebe predstavlja kao revnosnog hrišćanina, dok u praksi, u životu i odnosima s bližnjima, živi u suprotnosti sa onim što propovijeda. Posti. („Otkad sebi, kad ti nijesi ni znao šta je post“, veli jedan revnosni farisej.) Ide u crkvu. Redovno. Uvijek najbliži oltaru. Na društvenim mrežama dijeli misli svetih otaca, molitve, „zlatousto“ priča o ljubavi, duhovnom rastu. Ma, profil kao digitalna ikona vrline. Rekao bi čovjek: „Pravi oltar!“
Međutim, u stvarnosti živi razjedinjen i sa sobom i sa Bogom. Jedno radi, drugo misli, treće govori. I tako trokrak šeta čudnije nego jastog. Kako je, dakle, moguće da neko istovremeno propovijeda svete riječi, a čini djela koja ih poriču?
Je li to kretanje po nožicama samoobmane – od farisejstva do „duhovne projekcije“. Kliničarima znana „kognitivna disonanca“ – zar samo to! Odgovor, nesumnjivo, nalazimo u Jevanđelju. Hristos nije najoštrije riječi uputio razvratnima, krivcima ili gubavcima – već upravo onima koji su spolja ličili na pobožne, a unutra bili „grobovi okrečeni“.
„Teško vama, književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao grobovi okrečeni, koji se spolja čine lijepi, a iznutra su puni kostiju mrtvačkih i svake nečistote.“ (Mt 23,27)
Eto, i to biva, da čovjek koristi religiju ne da bi se promijenio, nego da bi se sakrio od sebe, izgradio jednu ili nekolike pobožne maske, kojima će svijetu obznaniti svoju velikomučeniku storiju. Aman, hagiografiju! Tako biva kada krhki ego obuče mantiju pobožnosti. Tužno.
I još tužnije, nema se rašta osuđivati ovo savremeno farisejstvo, ako pak uvažimo stav psihologije da je posrijedi izgradnja narcisoidnog mehanizma odbrane, i to odbrane od nesposobnosti da se prihvati sopstvena grešnost ili nesavršenost. U svrhu „odbrane i (samo)zaštite“ – samopromocije – savremeni farisej daje fantaziji na volju i gradi, vaja, kleše sliku „savršenog sebe“ – zatim „savršenog sebe“ ubjeđuje u istinu, i tu ne staje već i drugog obavezuje da se pokloni tom tvoriteljnom hokus-pokusu.
Tako počinje Velika igra ili kognitivni prasak: pršte sve sami svetootački i jevanđeljski citati, tome se dodaju tetovaže manastira, krstova i putira, a onda sve dokumentovano završi na zidovima društvenih mreža. Bog i citati zamenjuju mjesto. Freske se sele iz hrama, kako bi u punom sjaju ukrasile lepeze i trapeze junačkih mišica. Pa ti vjeruj!
