Piše: Milovan Urvan
Ta, često pomislim kako SPC u Crnoj Gori funkcioniše kao vreća za iživljavanje, kao najzgodniji krivac. Za šta? Ta, za sve i sja! Iliti, Crkva je kriva i kada kiša ljusne u julu, jerbo je to, naravno, znak ruskog malignog uticaja. Za sunce kad prži – opet kriv srpski nacionalizam. Za to što su manastiri puni, a škole sve praznije – opet kriva SPC. Pa makar tiho ćutala dok se ispred nje kuvaju političke čorbe u kojima je i vjera začin, ali ne i glavno jelo.
Grijeh crkve je, izgleda, u tome što postoji. I što, za razliku od mnogih institucija, još ima živih svjedoka sopstvene prošlosti – i u kamenu, i u ljudima. A to u zemlji postmodernizovanog, dakle, framentizovanog identiteta boli više od ičega.
Od 2006. do danas, SPC je u Crnoj Gori od državnog partnera postala „sumnjivi, ubačeni, element“. Pojavila se nova crkva – CPC, koja ima sve što treba: medijsku podršku, političke patrone, anatemisane i prokletstvu predate popove, nekanonski status… Nedostaju joj samo vjernici. Ali u državi gdje forma proždire sadržaj, ni to nije problem. Što bi rekao Eduardo Galeano: „Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.“ Nu, zakon će to već riješiti. Ili makar pokušati, kao onaj čuveni iz 2019, kojim je vlast htjela da liturgiju i imovinu stavi u isti fiokar.
Dakako, pamtimo, narod nije ćutao. Litije su pokazale da vjera nije samo privatna/intimna stvar, nego i javna odbrana istorije, kulture i pamćenja. Da, neko još pamti da se „Ostrog“ ne čita kao račun za struju. I da je mitropolit Amfilohije znao da bude strožiji od bilo kog ministra kulture – jer je on kulturu nosio u krstu, ne u kabinetskom plakaru.
A sada, kad se političke karte ponovo miješaju, SPC je i dalje tu – nepoželjna za političko-medijski establišment koji izgleda gospodari u Crnoj Gori iako su zvanično detronizovani na izborima 2020. godine – ali i Crkva ostaje jednako sveta za narod. Kao stara ikone u napuštenoj kući: možeš je ignorisati, ali ne i zaboraviti.
U međuvremenu, borba se nastavlja – ne više samo za hramove, već za to ko će biti domaćin u sopstvenoj kući. A kad se Crna Gora ponovo zapita ko je i šta je, možda će se sjetiti da se identitet ne gradi mimo korjena, još manje mimo njega izrasta ili lebdi negdje u svemiru, bez znanja o sopstvenom porijeklu, bez svijesti o tome kud se tako visoko ustremilo.
