Piše: Milorad Durutović
Ima knjiga koje možemo čitati istovremeno iznutra i spolja. Spolja — kao pojave koje nešto mijenjaju u književnom i kulturnom prostoru u kojem se javljaju; iznutra — kao djela čija vrijednost ne zavisi od okolnosti njihovog nastanka. Upravo tako valja čitati i nedavno objavljenu zbirku eseja „Na putu za Nebrasku: Trinaest eseja + Čovjek neprekidno tužan“ Stefana Sinanovića.
Već samim izborom tema — od Džona Apdajka, Džona Čivera, Džeka Keruaka i Flaneri O’Konor, preko Tomasa Pinčona, pa sve do američkog filma, muzike i Boba Dilana — ova knjiga predstavlja svojevrstan iskorak u sredini navikloj da esejistiku prvenstveno traži u vlastitom kulturnom krugu.
Međutim, njen značaj ne iscrpljuje se u toj novini, jer da je napisana i u kulturi u kojoj je američka tradicija domaći teren, ova knjiga bi i dalje imala razlog da postoji.
Za čitaoca našeg podneblja „Na putu za Nebrasku“ može se čitati i kao svojevrsna čitanka američke kulture druge polovine dvadesetog vijeka, budući da autor nastoji da obuhvati njene raznovrsne fenomene, te da ih poveže u prepoznatljivu kulturnu mapu. U njegovim esejima književnost ne stoji odvojeno od istorije, filma, muzike ili urbanizma. Sinanović na njihovom presjeku oblikuje sliku Amerike kako bi se jasnije razumjela njena kulturna polifonija. To se možda najjasnije vidi u eseju posvećenom Džonu Čiveru, gdje predgrađe (suburb) ne predstavlja puki geografski prostor, već jednu od ključnih metafora američkog društva poslije Drugog svjetskog rata.
Sinanović pokazuje kako se baš u tom prostoru susreću kapitalizam, porodična svakodnevica, popularna kultura i velika književnost, zbog čega su Čiver i Apdajk s pravom postali njegovi najpouzdaniji hroničari. Taj primjer ujedno otkriva i autorski postupak čitave knjige: svaka pojedinačna tema uvijek vodi prema široj kulturnoj slici. Otuda mi se čini da se najveća vrijednost ove knjige ispoljava u jednom specifičnom razumijevanju eseja, još preciznije — u razumijevanju čitanja kao pisanja. Riječ je o borhesovskom maniru. Tako Sinanović ne tretira esej kao prostor za proizvoljne sudove ili brze impresije, već kao književni žanr u punom smislu riječi. Zato je svaka rečenica brižljivo građena, kao da dosljedno slijedi Kišovu misao da je najteži posao za pisca kako započeti i kako završiti rečenicu. Ta vrsta discipline osjeća se u čitavoj knjizi.
Odmah u prvom eseju, „Pjevaju ptice Olingera“, vidimo postupak koji će obilježiti čitavu zbirku. Esej počinje gotovo kao prozna pjesma, a prije nego što uđe u analizu Apdajkove proze, autor stvara atmosferu, emotivni prostor u koji čitalac najprije mora da zakorači. Vašarska svjetlost, strah dječaka, pedeset centi u džepu, udaljenost od majke i zavičaja — ništa od toga nije prepričavanje Apdajka niti uglađena deskripcija, već stvaranje jednog paralelnog i sasvim ličnog iskustva čitanja.
„Svjetiljke vašara drhte kroz noć kao oči uplašene lisice na cesti, Bog je rekao da bude svjetlost i bila je svjetlost — bio je i vašar, ljetnja muzika što polako svira, i bile su njene oči. U tebi nešto slično treperi i sam si, s tek pedeset centi u džepu, daleko od toplog naručja majke […], najednom otvaraš oči i nisi kod kuće, u svom gradu, nema oblaka, ko tihog krda slonova, nad Jasikovcem — i ti si, opet i opet, u Americi, i znaš da su tu i Sami Henenhauser i Glorija Grint, i čitavo društvo, vjerovatno i Lusi, samo ti nisi njihov član.“
Riječi i rečenice ovdje dobijaju gustinu poezije, čime nas autor uvodi u dublji registar metafora i simbola. Sinanović gotovo istovremeno otvara više ravni: vraća se sopstvenom djetinjstvu, sopstvenom čitalačkom iskustvu i, transparentnom aluzijom na Knjigu postanja, uspostavlja vlastiti modernistički plan. Tako Apdajkov Olinger postaje beranski Jasikovac, Pensilvanija razgovara sa našim zavičajem, a dječački strahovi američke proze prerastaju u univerzalne strahove odrastanja. Upravo stoga ovi eseji mnogo su bliži tradiciji impresionističkog eseja nego akademskoj studiji. No to nije stari impresionizam. Sinanović nikada ne ostaje samo na utisku ili lirskom štimungu, jer jednom kada uspostavi emocionalni kontakt sa tekstom, počinje ozbiljna analiza. I ovdje, rekao bi Paskal, srce ima svoje razloge. Tek tada autor prati motive, uspostavlja intertekstualne veze, upoređuje Apdajka sa Džojsom i Selindžerom i pokazuje kako jedna tema putuje kroz čitavu književnu tradiciju. Iza lirske intonacije stoji veoma obrazovan, disciplinovan i strpljiv čitalac.
Za poštovanje jeste i to što autor nigdje ne pokazuje erudiciju radi nje same. Ona služi jedino da pokaže kako je velika književnost uvijek razgovor tekstova kroz vrijeme i kroz dubinu kulture. Možda se to najbolje vidi u eseju „Ima li đavola među nama“, posvećenom Flaneri O’Konor. Tu se otvara znatno šira slika, jer bez obzira na to o kojem autoru piše, Sinanović čitaocu nudi svojevrsnu duhovnu biografiju zapadne kulture. Polazeći od gotskog američkog Juga i neobičnih, često zastrašujućih likova O’Konorove, on ne ostaje na tumačenju proze, već ispituje odnos grijeha i milosti, zla i iskupljenja, pitajući se gdje se u savremenom čovjeku nalazi granica između demonskog i svetog. Tim se pitanjima bavi i kada analizira razvojni luk od noar kinematografije do televizijske serije „Porodica Soprano“.
Posebno bih izdvojio i esej „Šekspiru ovo nikad nisu radili“, jer otkriva drugo lice Sinanovićeve esejistike. Ako je u tekstu o Apdajku naglasak na intimnom iskustvu čitanja, ovdje je naglasak na kulturi kao prostoru sukoba. Polazeći od savremene recepcije Šekspira, autor otvara pitanje koje daleko prevazilazi jednog pisca: šta se događa sa civilizacijom koja dovodi u pitanje vlastite temelje? Ono što ovaj esej čini posebno uspjelim jeste činjenica da nije napisan kao dnevnopolitički pamflet. On ostaje književni esej. Polazeći od Kurosave i Jana Kota, Sinanović pokazuje kako svako vrijeme iznova čita Šekspira, ali i kako postoje granice nakon kojih tumačenje prerasta u poništavanje.
Ali ni ta promjena esejističkog ritma nikako ne znači da se ovi eseji suprotstavljaju jedni drugima. Očito je, naime, da se međusobno dopunjuju. U jednom slučaju autor pokazuje kako literatura oblikuje lični doživljaj svijeta, a u drugom kako brani pravo književnosti da ostane jedan od temelja kulture. Između ta dva pola — intimnog čitanja i kulturne polemike — nalazi se čitava ova knjiga, koja, opet, nije samo knjiga o čitanju kulture iznutra, a ni spolja, jer Sinanović teži da izvede i meta nivo o samom činu čitanja, shvaćenom kao najpotpuniji oblik saznavanja života.
Izvor: RTNK
