Piše: Milorad Durutović
Kako je neobična društvena klima u Crnoj Gori. Trodecenijski režim Mila Đukanovića postao je generacijska realnost, pa nakon njegovog slabljenja sve djeluje konfuzno. Đukanović je vladao tako što je dugo anestezirao društvo, svodeći politički i javni život na crno-bijelu sliku stvarnosti. Danas, s gubitkom te enormne koncentracije moći, posmatramo otapanje tog lednika. Otuda sve izgleda haotično. No, taj haos možemo posmatrati i kao bujanje društvene vegetacije — kao povratak života, različitosti i sukoba ideja nakon dugog perioda političke jednoličnosti. I to je, u osnovi, dobro.
Problem je, međutim, što su baštovani i dalje gotovo isti, a oni u nastajanju još nedorasli vrtu koji je konačno počeo da raste. Da parafraziram Voltera: nije dovoljno da vrt oživi — valja ga znati i obrađivati. No, znanje je skupo, ali je neznanje još skuplje. Zato i dalje gledamo kako umjesto razuma gospodari ego — starih i novih fanatika.
Doraslo društvo ne traži ni bolje ni ljepše gospodare, već bolja pravila. Ono traži i promjenu političke svijesti, jer se dosadašnja pokazala destruktivnom, proizvodeći fanatike umjesto građana.
Naša politika i dalje podmeće metafiziku politici. Umjesto da bude umjetnost uređivanja zajedničkog života, ona teži da se predstavi kao neprestani sukob apsolutnog dobra i zla. Time uspijeva da političke protivnike pretvara u neprijatelje, ličnosti uzdiže iznad institucija, a lojalnost vrednuje više od kompetencije. Tako se, možda, i lakše vlada i lakše oponira vlastima, ali se tako izvjesnije razara društvena zajednica.
Fanatik ne vjeruje u institucije; on priznaje samo vođu ili neprijatelja, a po svemu sudeći, ni otapanje lednika ne mijenja tu logiku.
Izvor: Fejsbuk
