Priredio: Milorad Durutović
Odnos nauke i vjere kroz sve etape kulturno-istorijskog iskustva opstaje kao složen, dinamičan, tenzičan; a kroz novovjekovno iskustvo češće kao dramatičan, konfliktan, suprotstavljajući ‒ pogotovo kad se taj odnos posmatra iz horizonta sekularnog iskustva. Iz tzv. agresivnog sekularizma odnos prema vjeri, religiji ili vjeronauci protiče u znaku brojnih predrasuda, nezainteresovanosti ili nespremnosti da se vjera prihvata kao vrijednost savremenog života. Zanemaruje se, na primjer, da vjeronauka nije sužavanje već upravo dodatno razvijanje obrazovanja, kulture, vaspitanja i duhovnosti.
Osim toga, iz laičkog ili svjetovnog iskustva i jesu formirane suve, stereotipne teze da nauka i vjera idu različitim putevima, ka različitim ciljevima. U izvjesnom smislu to jeste tačno. Nauka se bavi pitanjem kako, a religija pitanjem zašto. Ako bih se izrazio pojmovima književne nauke, nauka se bavi pitanjem poetike – tehnike, a vjera pitanjem hermeneutike, tj. smisla ili značenja. Drugim riječima, nauka se rukovodi prinipima racionalnosti, ili razuma; dok se vjera generiše, bar tako se smatra, iracionalnim, nesaznatljivim principima. No to tako jedino ako se ovaj binom tretira iz svjetovnog iskustva; no to tako za one što se zadovoljavaju odgovorom na samo jedno pitanje.
S druge strane, rijetko se dešava da nauka kao saznajni aparat biva odbačena od strane religijskog, hrišćanskog, iskustva; premda istorija pamti i takve epizode. Međutim, religija češće nauku evidentira kao Božji dar, kao činjenicu Božije milosti u svojoj epistemologiji srca. Otkucaje tog srca slijedili su brojni velikani nauke: od Bleza Paskala (1623‒1662), preka I. Njutna (1643‒1727) i A. Ajnštajna (1879‒1955), do Maksa Planka (1858‒1947) i Vernera Hajzenberga (1901‒1976), ili pak naših svjetskih naučnika, kakvi su bili Mihajlo Pupin, Nikola Tesla, Milutin Milanković ili Jovan Cvijić.
Slavno je, tako, Paskalovo uvjerenje koje glasi: „Srce ima razloge koje razum ne poznaje“. Ili misao Nikole Tesle: „Nauka i religija su kao krevet i posteljina – nisu iste stvari, ali ne mogu jedno bez drugog“. Poznato je da Tesla nije bio religiozan u dogmatskom, ili „u ortodoksnom smislu riječi“, kako sam kaže u jednom članku. Slično važi i za Milutina Milankovića, ali u oba slučaja riječ je o naučnicima koji su svoju naučne domete objašnjavali nekim uplivima božije ili kosmičke energije. Njihova vjerovanja mogu pokriti riječi njemačkog nobelovca, fizičara, jednog od očeva kvantne mehanike, Vernera Hajzenberga: „Prvi gutljaj iz čaše nauke pretvoriće vas u ateistu, ali kada dođete do dna čaše, tamo vas čeka Bog“. Granica između vjere u nauku i vjere u Boga može istovremeno biti i najmanja i najveća razdaljina. Po mom uvjerenju pitanje porijekla čovjekove saznajne intencije, bilo da dolazi iz vjerujućeg razuma ili iz vjerujućeg srca, ako je usmjereno u pravcu plemenitog cilja, nosi u sebi sjeme bogotražiteljske inspiracije.
Veliki naučnici imali su češće težnju da iskazuju, rekli bismo, ispovijedaju svoju vjeru u Boga, negoli da naučnim metodama dokazuju Boga. Mada bilo je i takvih slučajeva. Blez Paskal je pokušavao Boga dokazivati kroz matematiku. To je finiširalo njegovom opkladom u vječnost. On kaže: „Ako vjeruješ u Boga i On postoji, dobijaš sve. Ako ne postoji, ne gubiš ništa. Ako ne vjeruješ, a On postoji – gubiš sve“. Naravno, ove riječi imaju puni smisao samo ukoliko vjera nije deklarativan čin, u suprotnom moglo bi ići ne korist jednog starog sociološkog fenomena o ljudima koji vjeruju za svaki slučaj; zlu ne trebalo ‒ kako bi rekao naš narod.
Put vjere daleko je složeniji od paskalovskih logičkih simplifikacija. Riječima Jovana Zizijulasa: „stvarna vjera u stvari je izazov našoj logici“. Paskal je, rekoh, prihvatao takav izazov. Njegova opklada nastala koliko iz matematičko-logičkog zbira, toliko i kao epilog jednog njegovog mističkog iskustva, vremenom je osporavana kroz mnoštvo prigovora: 1) problem više bogova – šta, naime, ako postoji više bogova, više religija? Kako onda odabrati pravog boga; 2) da li je vjera stvar izbora – mnogi tvrde da vjera nije stvar volje, nego nametnutog ili pukim sticajem okolnosti stečenog iskustva, kolektivnog uvjerenja ili kulture; 3) vjerovanje iz straha od kazne ili korisoljublja – takvi podsticaji svakako su u suprotnosti sa religijskim učenjima; 4) da li Bog „pazi“ na iskrenost – u hrišćanstvu se bar insistira na „iskrenoj“ ili molitivi „iz srca“. Paskal bi to ostavio svakom pojedinčnom srcu u razmatranje.
