Piše: Filip Dragović
U nizu fenomenoloških i socioloških sličnosti, pa i ponekih koincidencija, između crnogorskih litija za odbranu svetinja SPC 2020. i srbijanskih studentskih protesta 2024/25, zapada mi za oko jedna očigledna podudarnost. A ona se ogleda u manifestaciji snage i volje za koju smo, do juče, misli da ih više nema.
Tako je, naime, sve do izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti od strane DPS režima, meni izgledalo da na ulicama, stadionima, školama, javnim skupovima itd… nema više ni traga od onog zavjetnog identiteta Crne Gore, koji se ogledao u poštovanju srpske tradicije, u isticanju srpskih narodnih simbola, i – više od toga – u mladalačkom i poletnom odnosu prema Crkvi, Bogu, onostranom…. Činilo mi se da sve ono čemu učim djecu u svoja četiri zida, i ono što eventualno mogu da razmijenim sa najbližim prijateljima i rodbinom, da sve to više nikada neće imati pravo javnosti. Niti da javnost, podvrgnuta raznim pritiscima i ucjenama, uopšte ima potrebu za takvim identitetom ovog društva, ove zajednice..
Kad, najednom, sve to prokulja na ulice, nezaustavljivo, snažno, a opet – mirno i dostojanstveno.
U Srbiji je izgledalo da se više od pola građanstva povuklo u neku političku hibernaciju, nalik onoj iz SF filmova, sa porukom: „Probudite me kad sve ovo prođe“. Nikakva izdaja Kosova, nikakva Pink i Hepi zatupljivanja, nikakvo bahaćenje SNS vlasti (koje je verbalno osuđivao i sam predsjednik Vučić), nije moglo da bude okidač za razmrdavanje uspavane mase koja apstinira izbore, koja ne može da upali ni jedan medij a da na njemu nema promocije šunda i nasilja, i koja ne rađa djecu željnu slobode i pravde. A onda, prvo horor u „Ribnikaru“ sa dosta pokazatelja da sistem ima svoje nepopravljive felere, a potom horor u Novom Sadu, sa odgovornim licima koja „ne osećaju nikakvu odgovornost“! I onda, bunt studenata. Živa lica živih mladih ljudi. Kao dokaz da postoji savjest i društvena svijest. I kao jasan zvuk narodnoga glasa koji hoće da se nešto promjeni i pokaže. Ali naravno, ne na konferencijama za štampu bilo kog pojedinca. Nego u sistemu i institucijama.
Eto to je ta sličnost između litija i studentskog bunta. Gledamo nešto za šta smo mislili da je davno iščezlo. Gledamo ga kako mirno šeta, i kako dostojanstveno ćuti.
Ovdje je jedan predsjednik litije nazvao „ludačkim pokretom“ i – pogriješio. Tamo, predsjednik se koleba između KOBRI koje bi „mogle da razbacaju 100.000 ljudi za 15 minuta“ (da li ?), i saosjećanja prema omladini čije argumente želi da čuje. Ni jedno ni drugo nije dobro. Prvo bi bila kobna greška, a drugo je nedostatak osjećaja za realnost. Jer omladina na ulici ne želi da čuje njega, koji nema institucionalu nadležnost za rješavanje njenih zahtjeva, nego želi da čuje glas institucija. Ako ih ima, i ako mogu da govore.