
Sinoć su mediji oglasili da je uhapšen jedan od doskorašnjih suvlasnika Bemaxa, izvjesni Aleksandar Aco Mijajlović. Povod je, kako se spekuliše, šverc cigareta.
Dočim, nebrojeno puta do sada, prilikom lišavanja slobode neke „krupne ribe“, bilo je nužno, postalo je čak sasvim prirodno, da se uhapsi i po nekoliko policajaca, iliti „aktivnih pripadnika policije“, među kojima su i neki komandiri i starješine. Tako je i bilo i juče.
Nije bilo davno kada je javnost od nekih policijskih činovnika doznala da će policija uskoro ostati bez nekolike hiljade policajaca zbog penzionisanja. Nu, kako mjeseci prolaze, mnogi će zbog hapšenja poći u prijevremenu penziju.
Ili će se opet ponoviti nešto što nalikuje sportskom ribolovu. Ono, upecaš ribicu, poljubiš je, sačini se koja fotografija, pa „ribicu“ opet bućneš u vodu!
Jakako, ni ja se ne razlikujem od većine javnosti kojoj ovakva i slična hapšenja uglavno bivaju materijal za zabavljanje, da ne kažem šta drugo.
Ponekim ljudima hapšenija policajaca posluže i kao dragocjena potpora za ideološke ili političke naracije.
Dočim, lakoća podnošenja vijesti koje bi u civilizovanom svijetu imale status sknadala ili opšte opasnosti sugeriše nešto veoma poražavajuće što se sa nama desilo. Postali smo, očevidno, toliko adaptovani i sviknuti na nenormalnosti, da nas ništa ne uznemirava.
Možda bismo uskoro mogli konkurisati za Ginsovu knjigu rekorda; da se pohfalimo pred cijelim svijetom da imamo najviše uhapšenih policajca, komandira, starješina i sudija po glavi stanovnika. Nije vala da prednjačimo samo po broju televona i automobila. Mi smo ti, brate, policijski raritet!
Eto ti ga sad! Žalio se Bora Pekić u jednom svom spisu: „U državi koja hvali svoju policiju, nešto svako nije u redu“. Nu, šta bi tek rekao da je slutiti mogao državu koja hapsi svoju policiju, to ne mogu da domislim. Možebit, da bi rekao u duhu svog cinizma, da policija i treba da radi svoj posao.
Milovan Urvan