Piše: Elis Bektaš
Tokom povijesti ratovi su porađali žrtve i užas, ali i heroje, podvižnike koji su ostavljali dubok i trajan pečat u kolektivnom pamćenju. Biti heroj nije uvijek značilo biti i pobjednik, često je herojstvo bilo podsticanje drugih na nadilaženje vlastitih strahova i granica. U herojima su se katkad hrabrost, požrtvovanost i odanost stapali sa vojničkim umijećem, ali i sa sposobnošću da se utiče na tok povijesti.
U prapočecima civilizacije heroj je bio nerazdvojno vezan za bitku. Heroji su predvodili napade ili na sebe primali silinu neprijateljevog udara i slamali ga, ličnim primjerom pokazujući šta znači biti spreman da se prezre opasnost i da se podnese žrtva u ime zajedničkog dobra ili u ime ideala. No pojam i fenomen herojstva neprekidno doživljavaju svoje metamorfoze od prapočetaka povijesti pa sve do danas, kako pod uticajem društvenih, tako i onih tehnoloških oblikujućih vektora. Koncept nadahnutog, nadljudski snažnog i vještog te beskrajno samoporžtvovanog pojedinca sve više se pomjera ka prostoru ideološke i političke propagande i moći a herojstvo sve više postaje garant ili čak nužan preduslov te moći, zbog čega se sve češće oblikuje propagandom ili se čak stvara iz ništavila.
Aleksandar Veliki, koji je lično predvodio svoje falange u bitku, vjerovatno bi s prezirom frknuo na vojskovođe XX vijeka koji su slavu sticali donoseći odluke na utvrđenim komandnim mjestima i bitke posmatrajući sa relativno udaljenih osmatračnica. Njegovo herojstvo bilo je potrebno njemu lično da bi mogao očuvati svoju poziciju vojnog i političkog vođe, Patonovo ili Romelovo herojstvo bilo je potrebno Ruzveltu ili Hitleru. No zato bi i Paton i Romel potcjenjivački gledali na oficire u visokim štabovima današnje američke i njemačke vojske, čije su grudi okićene ordenima i medaljama, premda u iskustvu imaju sadržano samo digitalno bojište. Medalje i ordeni njima se dodjeljuju da bi čitava struktura mogla polagati pravo na oreol herojstva, makar i samo u potenciji i nagovještaju, jer politički establišment mora, kao polugu vlasti, raspolagati silom koja je sposobna za herojstvo. Ako sila tu sposobnost ne demonstrira u praksi, onda se ona kreira administrativno i propagandno.
Elis Bektaš: Popis ili opereta sa folklornim podvriskivanjem i pocupkivanjem
Sa približavanjem modernom dobu, herojstvo je od se sve više premještalo iz prostora ličnog pregnuća i etičke vrline spremne na najveću žrtvu u prostor umnosti i duha, dakle u prostor taktičkog i strateškog vođstva, pa su herojima smatrani oni čiji vojnički genije svojim odlukama rješava bitke ili čak čitave ratove i izravno utiče na tok istorije. Naravno, ta metamorfoza nije bila sveobuhvatna jer su čovječanstvu, ali i njegovim vladajućim elitama, i dalje bili potrebni heroji starog kova, da im služe kao nadahnjujući simboli i kao paradigme.
Ipak, sa ulaskom u epohu tehnološke supremacije i posvemašnje digitalizacije, a ujedno i u epohu asimetričnih ratova, čini se da je dosad poznatom konceptu herojstva konačno odzvonilo, pogotovo u društvima koja su sebi dopustila opsjednutost i fascinaciju tehonologijom i digitalizacijom. Nesumnjivo da i u takvim društvima još uvijek tinja potreba za herojstvom, ali njegova autentičnost u njima je jednostavno nemoguća i svodi se na sve otužnije propagandne i kulturološke konstrukte, poput za gledanje sve neugodnijih holivudskih filmova o američkim junacima iz Afganistana i Iraka, čije je herojstvo u osnovi svedeno na psihičku traumu i na psihotični povratak kući, odnosno na osuđenost na nerazumijevanje zajednice za čiji su račun išli u pogibelj.
Korporativizacija i globalizacija donijeli su dramatičnu promjenu u vrijednosnim paradigmama i u dobroj su mjeri obesmislili ideju javnog dobra, dakle ono u ime čega se herojstvo dešavalo kroz povijest. Ideja dobra je raslojena i više ne može da postoji heroj čije djelo nadahnjuje čitavu zajednicu, pogotovo ne heroj čije djelo nadahnjuje čovječanstvo. Tome treba pridodati i već spomenutu dominaciju i supremaciju tehnologije i digitalizacije, pa tako danas iz Ukrajine, Palestine, Libana, Sirije… više ne dolaze vijesti sa imenima junaka koji su svojim djelovanjem riješili tok bitke, već mediji publiku zatrpavaju nazivima tehnički sredstava, dronova, raketa, lansera, borbenih aviona… Sve to pomalo nalikuje na jednu kolektivnu infantilizaciju društva i na sumanutu vjeru nacističke vrhuške, tog zlosrećnog prethodnika korporativizma, u čudotvorna oružja koja će skoro sama dobiti rat.
Elis Bektaš: Federacija BiH kao posljednja opomena komšijama
Tehnološka ekspanzija dovela je čak i do fizičkog distanciranja vojnika od bojišta, pa danas bitke rješavaju ljudi koji više nalikuju na činovnike nego na ratnike i koji iz duboke pozadine dalekometnim sredstvima nanose udare po protivniku. Ako negdje i dođe do borbe u dodiru, moderne vojske ne mogu računati na herojstvo, jer ono po svojoj najdubljoj prirodi zahtijeva i pomalo nepovoljan položaj, pa tako u asimetričnim ratovima privilegija na ostatke herojstva po pravilu pripada slabijoj strani.
Atrofija herojstva kao ideje i kao koncepta tek je simptom znatno dubljih i znatno dramatičnijih društvenih i istorijskih promjena, kao i promjena u vrijednosnim sistemima na koje se čovječanstvo do sada oslanjalo. Ona je nužna posljedica metamorfoze same prirode ratovanja, a kao polaznu osnovu za potpunije razumijevanje te metamorfoze čitaoca upućujem na knjigu Alvina i Hajdi Tofler Rat i antirat, ali i širih društvenih metamorfoza.
Sa odumiranjem herojstva, veoma lako može doći i do odumiranja drugih vrlina i ideala kojima se čovječanstvo vijekovima i milenijumima nadahnjivalo. To ujedno može dovesti do supstancijalnih zaokreta u filozofiji etike, avaj, danas je ta filozofija u defanzivi ili se stavila u službu struktura moći, tako da joj ne treba poklanjati previše povjerenja. Sa nestankom heroja možda će doći i do nestanka zločinaca. Nažalost, ne i zločina. Jednostavno, tamo gdje se ne može biti heroj, tamo se neće moći biti ni zločinac, već će zločinstvo biti smatrano za prihvatljivu pa čak i poželjnu nužnost. Takva se situacija već danas odvija u Gazi i Libanu pred očima čitavog čovječanstva i upravo je državni aparat u Tel Avivu pionir i bajraktar borbe za novu, dehumanizovanu stvarnost.
Elis Bektaš: Vučiću, pričaj bre srpski da te ceo svet razume
S druge strane, da se poslužim čuvenim aforizmom o opasnom i spasonosnom, možda će odumiranje herojstva dovesti i do odumiranja ljudske volje da hrli u ratove. Jer, zašto bi neko hrlio u pogibelj, ako ne postoji ni najmanja mogućnost da će za svoje podvižništvo biti nagrađen besmrtničkom slavom.
Društveni i tehnološki napredak zahtijevao je cijenu i ta mu je cijena plaćena smrću mitova i legendi, na čije mjesto je stupila vulgarna i nakaradna propaganda. Sa nestankom heroja sa bojnih polja nestala je i ona sićušna i varljiva ljudska dimenzija užasa zvanog rat, ugasila se luč koja je nadahnjivala i na kojoj su stasavala nadanja i ohrabrivanja zajednice. Danas zajednice svoja nadanja i svoju hrabrost moraju hraniti konfekcijskom i neuvjerljivom propagandnom robom. I zato će zajednice biti sve zbunjenije i sve sluđenije. Nekada su imale heroje koji su bili simboli nečeg većeg od sebe, a danas su zajednice u simboličkom smislu manje vrijedne čak i od jednog – jebenog drona.
