Piše: Milorad Durutović
[…] Učini da zaspim nevinim snom i bez maštanja […]
Zreo pisac ne koristi fantaziju kao cilj, već kao sredstvo stvaralačkog izraza. Ako je drugačije, možemo opravdano govoriti, što nije bilo strano frojdističkoj struji u psihologiji, o piscu kao neurotičaru. Ili o neurotičaru koji je umislio da je pisac. Ukratko, o neuropiscu.
Neuropisaca u današnjoj literaturi ima tušta i tma. Ne mogavši više da se prehranjuju (validiraju) svojim maštarijama, neuropisci izlivaju svoje fantazme na hartiju, ali ne pjesme radi, ljepote radi, već u cilju neosviješćene potrebe za divljenjem, a, potom, i potrebe da uvuku druge ljude (čitaoce kao žrtvenu jarad) u svoje fantazije, u svoj autoportret, u svoje self-ogledalce („ko je najljepši na svijetu“). Količina uložene energije u taj fantastično-neurotični poduhvat ravna je eksploziji kasetne bombe, kakva pravi kratere i po širini i po dubini mjesta na koje padne.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Za neuropisca spisateljstvo je bitka na život i smrt. Jer jedino upad Drugog u svoj mikro-fantastični poredak može obezbijediti privremeni mir našim spisateljima. Prisustvo, a zašto ne reći, igra moći, kontrola Drugosti, uvlačenje Drugog u zamku svojih fantazija nameće se kao jedina mogućnost koegzistencije sa realnošću. To, dalje, znači da je za naše neuropisce, rekosmo, fantazija uvijek cilj, a literatura samo sredstvo da se lična maštarija, lični red i poredak, učini inkluzivnim za svijet realnosti.
Ko to zna!? Možda je to namirisao i stari Platon kada se u njemu rodila misao da bi pjesnike nabolje bilo protjerati iz idealne države.
