Mislio sam da nema ništa sramnije od scene kada se bivši predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, „dovukao“ na Kruševo ždrijelo, da svojim tijelom zaustavi legitimni, legalni i Ustavom zagarantovani prolazak putem srpskog patrijarha i crnogorsko-primorskog mitropolita. Onih ljudi od kojih se isti Vujanović naprimao ordenje, izraza poštovanja i dosta zajednički provedenog vremena. I ta se Filipova sramota okončala propašću tog njegovog cetinjskog poduhvata.
Ali Filip ne posustaje. Njegov moralni sunovrat nastavlja se naricanjem nad „Amfilohijevim legatom“ u Crnoj Gori. On i starina Šuković tužili su i plakali, kako niko više ne poštuje ono što je Amfilohije ostavio za sobom. I možda bi to, formalno gledano, i ličilo na nešto da nijesu upravo Šuković i Filip život posvetili tome da ospore sve što je Amfilohije ikada uradio.
Suvišno je reći da su obojica deklarisani ateisti, koji ne žive crkvenim životom, i koji, sve i da hoće, ne mogu razumjeti ono što je Amfilohije uradio. Međutim, obraz im ne smeta, da ocjenjuju odnos vjernika prema djelu njihovog mitropolita. U tom prljavom poslu, čuveni „legalista i pravnik“ Vujanović ustvrdio je da je episkopski savjet SPC u Crnoj Gori bio „patrijaršija u patrijaršiji“ (!) da je zbog postojanja tog tijela Amfilohije nosio titulu „arhiepiskopa“, a da mu je crkvenu samostalnost naglašavala i titula „egzarh pećkog trona“.
Koga briga što episkopski savjet nije bio nikakva „patrijaršija“, što je titula „cetinjskih arhiepiskopa“ starija stotinama godina od pomenutog „episkopskog savjeta“ , I što je „egzarh pećki“ upravo dokaz jedinstva srpske crkve a ne njenog rasparčavanja Filipove „filipike“ su u sukobu sa moralom, sa istinom, a što je najvažnije i sa budućnošću ove zemlje. Hoću reći – nemaju perspektivu.
Do čitanja u sljedećem broju….
