Piše: Boris Musić
Sveštenstvo Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici večeras je nakon odslužene Večernje službe, po blagoslovu Visokopreosvećenog Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, odslužilo pomen za pokoj duša preminulih u tragediji na Cetinju, kao i molbeni kanon Presvetoj Bogorodici za mir i ljubav među braćom, kako na Cetinju, tako i u cijeloj Crnoj Gori i cijelom svijetu.
Službi su prisustvovali predsjednik Skupštine Crne Gore g. Andrija Mandić, novoizabrani gradonačelnik Podgorice prof. dr Saša Mujović, predsjednica Skupštine Glavnog grada dr Jelena Borovinić – Bojović, kao i generalni direktor Direktorata za zaštitu i spašavanje g. Miodrag Bešović, uz veliko prisustvo vjernog naroda.
Nakon odsluženog pomena i molbenog kanona sabranima se obratio se otac Igor Balaban, arhijerejski namjesnik zetski i sekretar Eparhijskog upravnog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske, čije slovo prenosimo u cjelosti:
„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Da molčit vsjakaja plot čelovječa i da stojit so strahom i trepetom, i ničtože zemnoje v sebe da pomišljajet. (Neka umukne svako tijelo čovječije i neka u sebi stoji sa strahom i trepetom, i ništa zemaljsko neka ne pomišlja.)
Ove riječi su možda jedine primjerene u ovakvom strašnom trenutku. Trenutku kad naši um i razum ostaju poraženi pred dubinom ljudskog pada i nasilja s jedne strane, a s druge strane nevinošću žrtava i besmislenosti stradanja.
Stradali su naši preci mnogo i često, ali od kad se oslobodismo krvne osvete blagoslovom Božijim, a nastojanjem Svetog oca našeg Petra Cetinjskoga, rijetko su ta stradanja bila besmislena. Umiralo se u Crnoj Gori u desetinama, u stotinama i hiljadama, ali se umiralo sa usklikom slobode na usnama i junačkim srcem u grudima. Stradalo se od okupatora, od porobljivača, od onih koji su željeli da nas nema uopšte ili makar da nas nema ovakvih kakvi smo. Rijeđe se stradalo od bratske ruke sve do drugog svjetskoj poklanja kada smo naučili da i ta ruka može da povede u jamu, da muči i da uzme na sebe sud koji samo Bogu pripada.
No i ta stradanja su bila u ime ove ili one ideologije, u ime onoga ili onoga višega cilja. Znamo da su svi ciljevi u ime kojih se ubija prevarni i obmanjujući te ne predstavljaju nikakvo opravdanje, ali nam daju kakva-takva objašnjenja bratoubistva. Međutim, šta reći za ovo nasilje koje gledamo već drugi put u jednoj maloj zajednici? Kako zalelekati ove žrtve, kako naći bilo koju riječ koja može ovakvo bezumlje da opiše, kako opravdati stradanja najnevinijih među nama, djece blagoslovene, koji sada, kao i prije dvije i kusur godine, postaše žrtve omraze nas odraslih, naših zađevica, trvenja, svađa, tuča i na koncu brutalnog nasilja.
Kakva mržnja natjera čovjeka na ovakvo djelo?
Kakva unutrašnja nemoć se pretvori u opak i ubilački pir?
Sigurno je da svojim silama ne možemo da dopremo do svakog kutka mraka koji se krije u našim dušama, ranjenim i oskrnavljenim dušama koje se bore da izađu iz te tmine koja je obuzela naša bića, zbog naših grijehova i promašaja da se usmjerimo prema Bogu ljubavi, milosti, istine i pravde.
Naši grijesi i strasti nas vuku prema još mračnijim prostorima, iz kojih se sve teže i teže izbavljamo. Bacaju nas u svakovrsnu izopačenost i zatvaraju nas u sopstvene ljušture, iz kojih nam nema izbavljenja sopstvenim umovanjem.
Truju nas mržnjom i netrpeljivošću prema bližnjima zbog njihovih ovakvih ili onakvih osobina ili mišljenja. Ubijeđeni da živimo u uređenom svijetu, punom naizgled jasnih pravila, propisa i običaja, ovakvi događaji svojom brutalnošću nas probude i nanovo nas podsjete da se tajna ljudskog postojanja ni načeti ne može ni ekonomijom, ni dnevnom politikom, a naročito ne svakodnevnom razonodom i zabavama. Ako su nam čula i razum elementarno ostali zdravi u kakofoniji besmisla u kojem živimo, a upravo zbog naročite besmislnosti ovakvih stradanja, koje lako može da nas dovede i do očaja, zapitamo se o samom smislu i cilju našeg postojanja.
Zašto će nam život, ako u svakom trenutku može da bude nasilno prekinut? Pa i ako ne bude, ostaje nam još koja decenija, možda šest ili sedam. Ko je jači njemu i osam-devet, ali, znamo dobro, sve to vrijeme brzo prođe. Je li manja tragedija kad umre bolestan čovjek? Lakša li je njegova patnja? Manje li nam je žao svojeg starog roditelja na samrti, nego li ovu milu dječicu? Naravno da nije.
Smrt ljudska je uvijek i svagda tragična. Samo nam je nekad lakše da je gledamo, jer je nazivamo prirodnom, ali ne – nikad smrt nije prirodna. Kako može da bude prirodno da se rastajemo, kako vjeruju neznabošci, zauvijek od onih koje volimo? Čemu onda ljubav i bilo kakvo etičko ponašanje, ako svejedno uvijek svi isto završimo?
Čovjek je rođen da živi u vječnosti i vječni život je naša jedina i prava istina. Samo ako je vječnoga života, naš život ima smisao. Samo ako je vječnoga života, ovo stradanje kojem svjedočimo, ima svoj kraj. Nema li vječnoga života, ovakav svijet, nakon ovakvih zločina, treba zemlja da proždre i da se svi zajednio strovalimo u pogibao.
No, ako je čovjek stvoren za više, onda, čak i ovakvo poklanje može da postane putokaz. Putokaz šta ne smijemo i šta ne treba da radimo. Znak koji nas upućuje da šta god radili, mržnji i nasilju ne treba da damo prostor da se zacari u našim srcima. U srcu se ovaj pakao začinje, a od srca do glave i do prsta na obaraču nije dalek put.
Kad na svojim srcem stražimo, kada svoju djecu učimo da je jedna duša ljudska vrijednija od svih blaga ovoga svijeta, tek onda smo im pomogli.
Ne pomažemo djeci našoj ako ih učimo da mrze druge i drugačije, da gaze preko bližnjih radi slave među ljudima, da gaje lažnu sliku o svojoj veličini i nadmoći nad drugima, da misle da je njihova vrijednija od bilo čije. Ne pomažemo im ni kad ih podstičemo na lako bogaćenje kockom, prodajom droge, zelenašenjem. Nismo im prijatelji, ni njima, ni nikome, ako ih prepuštamo iskrivljenom moralu ulice, kafane, klubova i razuzdane zabave, te posrnulih medija koji u trci za profitom guše ljudske duše treš sadržajima.
Zbilja, muka je bilo šta izgovoriti pred onim što naizgled liči na trijumf nasilja i besmisla.
Kao hrišćani, dabome, ne vjerujemo da je ovo kraj ni malih Jovana i Vukana, niti ikoga od postradalih. Nije ovo posljednja Božija riječ o njima.
Da ponovim riječi sa početka ovoga slova, riječi koje pjevamo u danima kad se sjećamo jednog od stravičnijih i najstravičnijeg ljudskog zločina – pogubljenja samog Sina Božijeg:
Neka umukne svakvo tijelo čovječije i neka u sebi stoji sa strahom i trepetom, i ništa zemaljsko neka ne pomišlja.
Neka bi Gospod naš Isus Hristos, koji je sam nevino postradao na Krstu, primio u svoje naručje sve stradalnike, a njihovim porodicama dao snage da utjehu nađu u Njemu samome. Amin.“
