Misli iz njegoševe bilježnice
10.
Rašta nijesam ja vidio kada su prve zrake vječne oblake tame na našemu istoku zažegle;
rašta ne znam tajnu onoga sijatelja kojemu na našoj zemlji zrna padaju, a na druge se cvjeta i vječni plod proizvodi?
11.
Je li vjekovite oblačne gomile, zarđale svojim mrtvim ćutanjem, trudno bilo prvi dan proniknuti?
Ja mnim kako prvi put ostaralome umu koji ne da k sebe prosvještenija.
12.
Otkako je mogućim slovom Stvoritelja otežala haosom prostrana noćna utroba;
otkako su pravilni vihorovi razvijali kristalnu prašinu okolo prestola lučezračnoga;
otkada biserni obluk mliječnoga puta ukrašava ljudsku kolijevku!
13.
Čovjek je trunak kojega tok vremena jednom proz zraku nepostižnim najmjernijem pronese.
14.
Kada se zrake sunčane ugase na našemu brijegu, onda veličestveni simvol Stvoritelja u neizbrojnima plamovima zatrepti u podnožje njegova prestola.
15.
Da mi se sa zemlje popeti uz Daničine zrake, u Danicu, a iz Danice k onome svjetilu uza zrake koje ih njoj dava, i tijem načinom putujući uza zajmne zrake, moga bih doći na izvor zrakah, ali đe je smrtnome lakoća zrake!
Oh, zrake, da umijete misliti i govoriti, biste čudnije no ste mnogo bile!
Ali badava, vi sebe sožižete na opštu žertvu u velikome hramu sveslavija božjega.
To je vaš zakon
16.
Ljudi pohvaljujući prošlo, želeći bolje, truju nastojeće.
