
U hrišćanskom podvižništvu su se osim sveštenika i monaha istakli i mnogi mirjani, porodični ljudi. I to do vrlo visokog stepena. Njihov podvig je bio posebno težak zato što su besprekorno izvršavali zapovijesti, pa čak i one koje za njihov status nijesu bile predviđene usljed porodice sa mnogo djece, nerazumijevanja svjetskih ljudi i okoline, gdje često vladaju potpuno nehrišćanski odnosi. Jedan od takvih podvižnika je i Rumun Georgije Lazar, koga su usled njegove duhovne mudrosti, topline, a i godina zvali Deda Georgije Lazar.
Deda Georgije Lazar živio je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka u današnjoj Rumuniji. Mlad se oženio i dobio petoro djece. Trgovao je stokom, ali usljed njegove dobrote, posao mu je vrlo loše išao. Ako bi nekim siromasima bilo potrebno, poklanjao bi stoku bez ikakve nadoknade, a i sam je bio siromašan. Na sreću imao je i suprugu sličnih nastrojenja, bez obzira što mu je nekad blago prigovarala zbog njegovog milosrđa. Stalno se molio, posebno je volio Psaltir, koga je najčešće čitao. U svojem mjestu je i bio poznat po stalnom izgovaranju psalama, čime bi ponekad na ulici stvorio pozitivnu atmosferu, koju su voljeli i lokalni Jevreji, jer su psalmi zajedničke molitve hrišćana i jevreja.
U jednom momentu svog života, kad su mu djeca poodrasla, otišao je na hadžiluk u Jerusalim. U to vrijeme je bilo vrlo komplikovano putovati tako daleko, posebno za proste i siromašne ljude. Put je dugo trajao i bilo je na njemu obično dosta iskušenja. Kad je stigao, obilazio je svetinje, tako i Crkvu Groba Gospodnjega. Možda je baš ovdje sreo prozorljivog monaha, koji ga je duhovno savjetovao da monaški put nije za njega. U Jerusalimu je ostao godinama.
Tokom boravka imao je brojne demonske napade. Jedan od karakterističnih je i da se prilikom njegovog molitvenog podvizavanja u pustinji, dok je bio zadubljen u tihovanje, desio neverovatan napad vaši i buba, u tolikoj mjeri da je sav bio prekriven njima. Ali nije ubio nijednu, molio se, i posle nekog vremena vaši su nestale. Ovim je Satana htio da ga otjera iz pustinje, ali nije uspio.
Po povratku u Rumuniju toliko je bio zapušten, da se njegova kćerka koja je tom prilikom bila sama u kući, kad ga je ugledala, uplašila i pobjegla iz nje. Dozvala je svoju majku, kazavši joj da se u kući nalazi neki čudni čovjek. On ih je brzo umirio, predstavši se ko je. Nakon što je saznalo o dolasku Dede Georgija Lazara čitavo selo je došlo da ga posjeti. Postavljali su mu brojna pitanja u vezi hadžiluka. On im je strpljivo odgovarao, ali je morao da se skloni, pošto mu je sva ta gužva ometala molitvenu pažnju. Išao je stalno bos. Žena mu je dala pristanak da nastavi sa svojim podvigom. Imao je toliko veliko duhovno iskustvo, da je savetovao i mnoge monahe. O njegovom životu je pisao poznati rumunski duhovnik arhimandrit Joanikije Balan.
Sveti Deda Georgije Lazare, moli Boga za nas.
Miloš Lalatović