Piše: Vojin Grubač
Dizanje medijske prašine oko odluke komisije za dodjelu Trinestojulske nagrade i satanizaciju nagrađenih stvaralaca, protežiraju oni pojedinci i krugovi koji su navikli na posebne, ekskluzivne položaje u vremenima vladavine Mila Đukanovića. Dakle, stari ekstremisti toga sistema.
To su oni isti likovi koji u tom vremenima nikada nisu digli glas protiv teške diskriminacije građana Crne Gore na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi u svim sferama društva: od državnog upošljavanja do državnih nagrada.
Primjer je Dragan Hajduković koji je ovogodišnji žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade oštro optužio da su „diskriminisali i odbacivali kandidate po nacionalnosti, vjerskom ubjeđenju i političkoj pripadnosti“, što nije tačno.
Prije će biti da Dragan Hajduković, Radovan Radonjić i slične persone imaju želju da državne nagrade u Crnoj Gori i dalje dobijaju samo oni koji zadovoljavaju njihova mjerila ideološke podobnosti i ugađaju njihovoj isključivosti prema inomislećima.
Toga slučaja, da se razumijemo, više nikad biti neće!
Takva skaredna mjerila i antiprincipi vuku korjene iz vremena šoviniziranog režima Mila Đukanovića, čije su perjanice upravo bili oni i slični „jastrebovi“, zbog čega je taj režim zbrisan sa političke scene jer nije zadovoljavao osnovne civilizacijska norme.
A koje su to bile „civilizacijske norme“, vidjeli smo 2014. godine u istraživanju dr Suada Numanovića, tadašnjeg ministra za ljudska i manjinska prava, koje je obuhvatilo 51 državni organ i 6.808 ispitanika.
Izvještaj je objavljen u martu 2015. godine, a njime se ustvrdilo da u državnim organima Crne Gore radi: 82.11% Crnogoraca, 7,3% Srba, 4.89% Bošnjaka, 2.19% Muslimana i 1.32% Albanaca.
E sad, ako nije diskriminacija to što je Srba i Albanaca u državnim organima bila samo četvrtina od onih procenata koje su imali na popisu stanovništva, a Crnogoraca 83% više od popisa, tada su sva objašnjenja nerazumnima i bezobraznima iluzorna.
Hajduković i Radonjić nisu imali ništa protiv toga što je 2014. u državnim organima bilo 82,11 odsto Crnogoraca iako ih je po popisu bilo 44,91%. Kako to?
Elem, da je Crnogoraca bilo 100%, oni ne bi imali ništa protiv.
Ali zato sada kažu, ugroženi su Crnogorci kada je u pitanju Trinaestojulska nagrada!?
Odlično, ako ih to kopka neka daju nacionalni strukturu svih dosadašnjih dobitnika Trinaestojulska nagrade.
Zbilja, da li su dosadašnji dobitnici Trinaestojulsku nagrade takođe bili Crnogorci u omjeru 82,11%, ili je procenat bio veći? Šta kaže statistika?!
U vremenima Đukanovića se dešavalo da poslenici iz domena književnosti, koji za svoj rad ne bi mogli dobiti niti seoske plakate osim za ekstremizam i stereotipne, medijske ideološke krike, poput Andreja Nikolaidisa i malo poznatog cetinjskog pjesnika Milorada Popovića, dobiju po tri državne nagrade: Trinaestojulsku i Njegoševu nagradu, a dodatno i nagradu Miroslavljevo jevanđelje.
Dakle, sve tri nagrade dobili su i jedan i drugi?! Zaslužili?
U istom stilu nagrađivanja prema podobnosti, imamo smjehotresni primjer Adnana Čirgića, koji je Trinestojulsku nagradu dobio 2018. godine.
Umjesto nje, bolje bi bilo da mu je država za ekstremistički opus dodijelila „orden za ništa“, s ukrasnim perom od pokislog vrapca.
Ili slučaj kompanije „13.jul-Plantaže“, koja je tu nagradu dobila 2012. godine, za šta? Za apokaliptično uništenje same sebe kroz neviđenu pljačku resursa kompanije?!
Da ne govorimo o tome šta se desilo 2013. godine kada su dobitnici Trinaestojulske nagrade bili, tada „nepodobni“: Ilija Lakušić i Gojko Čelebić.
Istog trena su medijski i politički proganjani i čerečeni od strane „pravovjernih strašila“ režima, kao i žiri za kojeg su tvrdili da je nagradu dao „neprijateljima Crne Gore“: Lakušiću i Čelebiću!?
Neprijateljima, nepodobnima, jelte!? Sramno!
Ti isti lešinari koji su ljude gledali i sada gledaju kroz sopstvenu šovinističku optiku danas napadaju žiri ovogodišnje nagrade, misleći da nekoga interesuje njihovo mišljenje.
Čitav eho njihovih primedbi može se „uskladištiti“ u poznatu, slikovitu shemu: „psi laju na karavani a karavani prolaze.
Glasanje je stvar individualne percepcije.
Recimo, da sam bio u žiriju za dodjelu Trinaestojulske nagrade, moji glasovi bi otišli prof. dr Savu Lauševiću, pjesnikinji Milici Bakrač i dr Nikoli Marojeviću. Kako bi neko drugi glasao, njegova je stvar.
Žiri je kolektivni organ koji odlučuje ko su dobitnici nagrade.
Izabrao je dobitnike, te odluke treba poštovati i čestitati svim nagrađenima jer su tu nagradu zaslužili.
Što se tiče kritičara, poput Radovana Radonjića i Dragana Hajdukovića, ne bi bilo loše da se malo edukuju o duhu i smislu Trinaestojulskog ustanka u kojem su bratski, „rame uz rame“ bili: komunisti, monarhisti, oficiri Kraljevine Jugoslavije, sveštenstvo Mitropolije…
Ako malo bolje sagledaju dubinu toga događaja, vidjeće da mu po duhu uopšte ne pripadaju.
Zato se nameće pitanje: zašto uopšte konkurišu za Trinaestojulsku nagradu kada nisu imanentni normi zajedništva i tolerancije koju bi ta nagrada, po ideji, morala nositi? Ili ih to uopšte ne interesuje?
Ako ih ne interesuje, tada oni nikome nisu interesantni!
