Piše: Tin Ujević
Moglo bi se napisati zanimljivo poglavlje o snu u poeziji, religiji i filozofiji svih naroda, naročito primitivnih. Ali i poglavlje zabluda poezije, a s time i religije i filozofije, sve do danas je beskonačno. Ljudski razum je, kao što dobro znamo, epifenomen koji se i danas bori za opstanak. Trebalo je vremena dok je narodna mudrost presudila: san je laža. Ljudski duh borio se na graničnoj crti neoplatonskih ekstaza i narodskih praznovjerica. Nepoznavaoci umnih razlika stopili su ekstazu mistika i sujeverja gomila u čudan fenomen neospornoga mračnjaštva, opskurantizma koji dozvoljava da se napiše (pošto proizvoljne sinteze nisu progres nego regres) da o „biću sna nismo bolje orijentisani nego grčki filozofi“. Grčki filozofi s uporištem na Istok: dakle bolje helenistički sanskrtiste na rubu Afrike i Azije.
Frojd je, svakako, htio da pokaže da je san posljedica želja i impulsa volje potisnutih u podsvijest. Frojdovo stanovište poslužilo je kao polazna tačka za bezbrojne duhovne opačine i izvrtanja. Povod sna nije psihološki nego fiziološki; o značenju koje za san imaju bolesti, probava, jelo, piće imat će postepeno da mjerodavnije progovori medicina. Sne stvara stanje organizma i ishrana: na san upliviše alkohol, kofein, nikotin a onda svi ekticanti, narkotična sredstva. Tibetanski čarobnjaci varaju nas kad govore o čudu, objavi itd.; no kada primjenjuju kreposti biljaka, oni su praktičniji nego sva naša zvanična farmakopeja. Sličnih paradoksa ima kod oglašenih (i ozloglašenih) primitivnih naroda i plemena.
Sa svim tim, švajcarski psiholog Jung održao je u Dahlemu predavanje gdje je gotovo veličao san. San, veli Jung, vodi u najtajniji zakutak duše. Svijest o „Ja“ cijepa, te prima sve samo u vezi s tim „Ja“. Svijest uopće cijepa; no samo u snu stupamo u dubljeg, općenitijega, vječitijega i istinitijega čovjeka, koji još stoji u sumraku iskonske noći, kada je on bio cjelina, a cjelina u njemu u bezrazličnom, cjelovitom jastvu prirode.
Tako je Jung govorio ove godine. Ali tako su Upanišade govorile prije 4500 godina. A čak i taj „opći, istiniti“ čovjek ima u Indiji svoje ime i zove se Puruša!
Nego da upitamo, bez svake zlobe, da li je to što poznati psiholog Jung veliča zapravo „san“ ili tačnije „spavanje“? Jer Jung i sam tačno vidi da san može biti „djetinjast, groteskan, nemoralan“. Jung po duši priznaje da veliki „sveci mogu imati pustopašne snove“. Dakle? Ako iz snova eliminiramo djetinjasti, groteskni, nemoralni elemenat, ako izbacimo pustopašne i smiješne snove, ovaj san koji vodi do dna i srca stvari, najdublji san, ostaje bez sanja: to je kozmički san čovjeka, objektivno ravan – spavanju.
No najgore je kada poezija sna prelazi u moralnu ili mističnu filozofiju
A to je već znao i slavni braman Ladruavakija: samo je to možda ljepše rekao s mnogo više lirizma i vasionske ljubavi.
Čemu spavati? To upola skraćuje život. No čemu sanjati? To obogaćuje obmane, a one su već pravo bogatstvo. To vodi i do psiholoških besposlica.
No da se zaustavim o čemu najviše sanjam. To će dati i moj prilog psihologiji sanja. Najčešće, ali ne i najradije. Jer ja ne sanjam nikada rado, a najviše bih volio kada nikako ne bih sanjao. Meni je i najteža stvarnost milija i ljepša nego i nazamamniji san. A osim toga, moram priznati, moji sni najobičnije nisu ni lijepi ni dražesni. U svakom slučaju nezvani gosti, ne mogu reći da mi donose kakvu utjehu ili okrepu. Prije bih rekao da su razlog ljutnje ili nezadovoljstva, te ako imam kakav iracionalan osjećaj, ja bih da odbio na snove. Ni književnost snova ne volim, premda je ona prastaro nasljedstvo ljudskoga roda. („Svi su premda zatajeni jer“ napisao je neko). Čak i odnosno jave same, budno treba udvostručiti, pojačati policiju; a sad je neiscrpan izvor zabluda i prevara.
Doduše moglo bi se reći: ako negirate san, negirate i poeziju. Ali poezija kao pojava nije lišena smisla, dok je san kao pojava psihička besmislica. San može da bude elemenat poezije (san? u lakšem ruhu snatrenja ili vidovitoga obuhvatanja bližih i daljih stvarnosti). Ali taj se elemenat kroz prošla stoljeća toliko otrcao i došao na ropotarnicu opštih mjesta, da danas oslobođenje od sna može značiti samo put na bolje ili povratak progresu. No najgore je kada poezija sna prelazi u moralnu ili mističnu filozofiju. Kada bi san bio događaj, uživanje, umirenje, zašto da od njega gradimo nesnosnu i nasilnu dogmu? Ko smije mjerodavno reći da u snu opći s višim bićima, da san budi grižnju savjesti kod zločinaca, a pravedniku savjetuje prijatelja ili otkriva ko mu zlo želi? Ko može da po savjesti kaže da san predskazuje budućnost, da nas opominje čak makar i na neposrednu opasnost.
U Upanišadi Brhadaranyaka već je petsto godina prije Hrista data klasična apologija sna. Klasična, jer bi joj se i danas imalo malo šta dodati u raznome smislu. No i Upanišadski mislilac ili teolog govori o snu bez sanja, o dubokom snu u kojemu se gube priviđenja, zablude, želje i pohote. Jednom riječju fiktivna nagrada za hrapavu i kompleksnu stvarnost. Kako bismo danas čitali prost komentar C. G. Junga tu su vrata na kozmičku pranoć koja je bila duša kada još zadugo nije bilo svijesti i koja će biti duša preko onoga svega što bi mogla da dostigne lična svijest. Zato je njena koncepcija drugačija, čišća, viša nego ovih modernih hipnotičara. Upanišada je htjela dosegnuti jedinstvo vasione ili, da govorimo kao Jung, „opću povezanost tamne duše“. To je nešto drugo nego sebičnost i lična infatuacija. Ali metafizika sna vodi do introvertita koji sanjaju pri otvorenim očima, koji somnambulski žive na javi dok sadašnji grubi život kriza i materijalne brige s neumitnom borbom trpi samo extravertite, koji se umiju snaći i okrenuti, koji smiju i jurišati, koji su budni i čak u drugom smislu nego je htio neprijatelj sna Budha („probuđenim“).
San u sebi nije povezan; sa svim tim mogu imati impresiju da se sni kroz više noći vežu u serije kao u nastavcima filmskih romana, a može mi se i činiti da se isti san ponavlja dva-tri puta. Pjesma i priča zna za isti san „kroz tri noći“; Jean Paulhan napisao je danas seriju „tri sna kroz tri noći“: Nemam sposobnosti da se sjećam podrobnosti sna, sne ne pamtim vrlo jasno, ali kroz maglu slutnje ili obmane čini mi se da bi se slični moji sni, u nekoj vezi, mogli nastavljati i kroz šezdeset noći. Na to se ne bih mogao na sudu zakleti, štaviše, domišljam se da je i nastavak jednoga sna kroz dvije noći anomalija. Zato dopuštam da bi to mogla biti obmana usljed nejasnoće uspomena. Što je značajno vrlo rijetko u snu dolazi do svoje misli, do svoje samosvijesti i zaključka; pa kada se to događa, taj moj lični stav odaje samo neko stanje duha koje je odavno postignuto, za me neaktuelno i skoro zaboravljeno (i u snu aktuelna formula ne služi praksi, ona je ekser rememorisanja). Pa i tada to u meni budi čuđenje: u snu me skoro plaši.
U dubokom snu: ne sanjam; erotski sni su rijetki i upućuju da je san lak; erotičar prevlađuje u polusnu (hoću da se probudim, ili nisam sasvim zaspao; domišljam se; učinak alkohola ili duhana). Tjelesno sne osjećam kao nelagodu, dosadu, umor; sni su mi teški, a ja se u snu osjećam kao sasvim pasivno biće. San obično ima uslova da me preplaši, rjeđe sam uznemiren, nestrpljiv, gnušam se. Nestrpljivost je možda jedina moja autentična crta koju osjećam u snu.
Nikada nisam sanjao da sam dobio veliku sumu novca; nikada nisam sanjao o novcu. Nikada da sam kupio kuću, oženio se, dobio namještenje. Nikada nisam sanjao da sam potpuno bez brige (možda me san sam čini brižnim?). Nikada nisam sanjao da ležim od određene bolesti. Nikada nisam sanjao da sam izdao knjigu, dobio nagradu, bio uhapšen, držao predavanje. Nikada nisam sanjao da govorim ili pišem o politici. Bilježaka sam u snu imao čitave arhive, a jedanput sam sanjao uniformisanog policajca. Glavni je motiv moga sna: strah, strava, nespokojstvo, nestrpljivost, očekivanje, žurba, gusta mistika. Samo u trenucima kada sam bio vrlo gladan sanjao sam o sjajnim objedima: to me mučilo. Sanjao sam opasnost na željezničkoj pruzi, u ratu od mitraljeza i aviona.
Ali glavna strava koja me je stezala bila je mistička, demonska, vampirska, za logiku neobjašnjiva. U Vrgorcu kao dijete od tri godine vidio sam sebe u snu u dva primjerka i poplašio se: jedan mora da je zao duh! koji? Sanjao sam da putujem u Nirvanu (kroz prazan prostor svemira), vrlo često da letim i padam, sanjao sam i da spavam i dosljedno – sanjam. Nekada su mi sni sličili ne na proživljeni život nego potpuno na filmsku umjetničku sliku. Rijetke sne sam vidio jače kolorisane, u jakim bojama. U snu, pored oka, kao da važnu ulogu igraju senzacije opipa. Kažu da olfaktivnih (mirisnih) senzacija nema. Ipak, ako se ne varam, imao sam prije sedam godina par sasvim olfaktivnih snova (miris cvijeća).
Nikada u snu nisam tražio nadahnuće za poeziju ili rad
Oluju ili ružno vrijeme, kišu, nepogodu, sanjao sam u vezi s plovidbom po moru ili Oceanu; jer sam već putovao u Ameriku i dalje, kao što sam se jednu noć, za malo sekunda, odvezao iz Pariza i Basela u Berlin, zatim u Oslo. Vjetar s prašinom, često vlagu; nikada pravo proljeće, ljeto, sunce ili zimski snijeg, pravu jesen kako se oseća u šumi ili po brežuljcima. Nedavno sam u snu čitao tobož novu brošuru Luje Vojnovića u kojoj je pisalo da je „A. G. Matoš bitno uticao na unutrašnju i vanjsku politiku dvojne monarhije u svim njenim dijelovima“. Prije par dana sanjao sam kako u rijeci gledam tanke, prozirne „duhovne ribe“ (duhove koji su postali ribe).
Ukratko, u snu se sve događa bez moje volje; ja sam žrtva fatalnosti i ne odlučujem ni o čem. Fatum, a onda sve ono u što ne vjerujem, demoni, aveti, fetiši govore o snu i vladaju prilikama. Moj je san fatalistički i fetišistički (neka to tumači ko zna; ja ne znam). Filozofija koja se u snu ispoljava to je animistička filozofija, filozofija primitivca. I kad bi san nešto bio, bio bi prelogička misao onih koji su živi; a nikako misao onih što će biti. Nikada u snu nisam tražio nadahnuće za poeziju ili rad. Zašto u pijanstvu, ludilu, organizmu bolesti uopće ne bismo vidjeli isto božansko otkrovenje kao i u snu?… Zdravom čovjeku ne treba sanja, ni zdravom pjesniku.
Problemi matematike i metafizike, brojni citati i zapisi, predavanja, fragmenti nesvršenih djela, znoj kandidata na ispitima, udvostručenje ličnosti, demonska sila u čovjeku, seminari i popovi, katakombe i trula prošlost, kloake, močvare, psi, zmije, univerzitet pored lumperaja, misteriozni drugovi na spavanju – to je što sam izvjesno najčešće sanjao. Neka to protumači ko umije: ja ne umijem, ja se svemu tome čudim i snebivam. Nije od mene.
Izvor: Slobodna misao, XII, br. 28, Nikšić, 30.7. 1933/Glif
