Ovo je doba borbe a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopštijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granica normale, a to je dovelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice.
Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrane kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvatati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.
Živimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje imati iluziju da je nezavisan. U svemu što smo rekli o književnosti i naročito u svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeću činjenicu. Čitava moderna evropska književnost – govorim o književnosti proteklih četiri stotine godina – izgrađena je na konceptu intelektualnog poštenja ili ako vam je milije, na Šekspirovoj maksimi: „Prema samom sebi budi iskren“.
Prva stvar koju tražimo od pisca jest da ne laže, da kaže što zaista misli i zaista osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jest da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku nego za stvaralačku književnost, u kojoj izvjesna količina izvještačenosti i neprirodnosti, pa čak i izvjesna količina očevidnog sljepila ne smetaju tako dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.
Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerovatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu.
Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane opštesvjetski. Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centralizovanu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije to nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza za intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moralizatorskog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život.
Umjetnost će procvjetati kao u doba libealnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom.
Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere nepoznate bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je primijetiti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom već i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuje izraziti – čak i zamisli – izvjesne ideje, već vam diktiraju što morate misliti, stvaraju za vas jednu ideologiju, pokušavaju vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti način rukovođenja. U najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam vas izoluje od ostalog svijeta, zatvara vas u univerzum u kojem nemate mjerila za upoređivanje. Totalitarna država nastoji, pod svaku cijenu, kontroliše misli i osjećanja svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontroliše njihove postupke.
Za nas ovdje važno je sljedeće pitanje: može li književnost preživjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se mora kratko odgovoriti da ne može. Ako totalitarizam postane opštesvjetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestaće da postoji. I neće biti dovoljno reći – kako bi u prvi mah moglo izgledati prihvatljivo – da će nestati samo književnost postrenesansne Evrope.
Postoji nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, bilo u Evropi, bilo na Istoku. Najvažnije je da se ortodoksni sistemi prošlosti nisu mijenjali ili barem nisu mijenjali brzo. U srednjovjekovnoj Evropi crkva je diktirala u šta morate vjerovati, ali vam je barem dopuštala da zadržite ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u većoj ili manjoj mjeri, odnosi i na hrišćanina, hindusa, budista ili muslimana danas. Na određen način njegove misli su ograničene, ali on čitav svoj život proživljava unutar istog sastava misli.
Njegova osjećanja nisu pod pritiskom.
Kod totalitarizma je upravo suprotno. Specifičnost je totalitarne države da kontroliše misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan. Njoj trebaju dogme, jer joj je potrebna apsolutna poslušnost podanika, ali ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama politike sile. Proglašava se nepogrešivom, a istovremeno napada sam koncept objektivne istine. Uzmimo grub, očigledan primjer – svaki Njemac morao je do septembra 1939. gledati na ruski boljševizam sa strahom i odbojnošću, a nakon septembra 1939. morao je da ga posmatra s divljenjem i simpatijama. Ako Rusija i Njemačka zarate, što se može dogoditi u slijedećih nekoliko godina, dogodit će se druga, jednako snažna promjena.
Emocionalni život Njemaca, njegove ljubavi i mržnje, moraju se, prema potrebi, promijeniti preko noći. Mislim da ne treba ukazivati na djelovanje svega toga na književnost.
Jer pisanje je u velikoj mjeri pitanje osjećanja koji se ne mogu kontrolisati spolja. Lako se praznim riječima prikloniti ortodoksnom prepuštanju trenutka, ali pisanje od bilo kakvog značenja moguće je jedino onda kad čovjek osjeća istinu onoga što govori; bez toga, stvaralački podsticaj ne postoji.
Sve činjenice koje znamo nagovještavaju da su iznenadne emocionalne promjene koje totalitarizam zahtijeva od svojih sljedbenika psihološki nemoguće. To je glavni razlog zašto vjerujem da ukoliko totalitarizam pobijedi u čitavom svijetu, književnost kakvu smo do sada poznavali, više neće postojati. U stvari, do sada je totalitarizam imao takav uticaj. U Italiji je književnost bila osakaćena, dok je u Njemačkoj gotovo prestala da postoji. Najkarakterističnija aktivnost nacista je paljenje knjiga. Čak ni u Rusiji književna renesansa koju smo nekada očekivali nije se dogodila, a pisci koji su najviše obećavali pokazali su izrazitu sklonost prema samoubistvu ili su nestali u zatvoru.
Prije sam rekao da liberalni kapitalizam očigledno ide svom kraju, i možda je stoga djelovalo da tvrdim kako je sloboda misli neizbježno mrtva. Ali ne vjerujem da je tako i jednostavno rekao bih u zaključku, rekao kako vjerujem da nada u spasenje književnosti leži u onim zemljama u kojima je liberalizam pustio najdublje korijene – u nevojničkim zemljama, u Zapadnoj Evropi i obje Amerike, Indiji i Kini.
Vjerujem – što ne mora biti više od pobožne nade – da će iako dolazi vrijeme kolektivine ekonomije, te zemlje znati stvoriti oblik socijalizma koji nije totalitaran, u kojem će sloboda misli uspjeti preživjeti nestajanje ekonomskog individualizma. To je, u svakom slučaju, jedina nada za koju se može uhvatiti svako ko se brine za književnost. Ko god osjeća vrijednost književnosti, ko god vidi središnju ulogu koju ona ima u razvoju ljudskog iskustva, mora takođe vidjeti da je suprotstavljanje totalitarizmu pitanje života i smrti, bez obzira da li nam je nametnut spolja ili iznutra.
Džordž Orvel
Govor na BBC-ju, Prekomorska služba. Objavljeno19. juna 1941.
