U vrijeme opšte apostasije, kada se zbog grijehova naših nepomenik ostrvio na Kijevo-pečorsku lavru, a ništa manje i na patrijaršijsku Pećku lavru, sjećam se velikog guslarskog barda Radovana Bećirovića, koji je, sticajem okolnosti, više nego bilo koje putovanje, meni ukazao na smisao duhovnog cjelivanja svetih, starostavnih, carskih lavri, pravoslavnih. Valjda je uvijek tako, sjećajući se drugih, opominjemo sebe.
Piše: ALEKSANDAR ŽIVKOVIĆ
Bilo je ljeto 1985. godine kada me je otac odveo na upoznavanje sa velikim guslarom. Već na kapiji, uzorno složne, kuće Bećirovića u Nikšiću, stajao je izliveni krst, koji se mogao vidjeti i kao simbol otpora ateizovanoj Crnoj Gori, ali je bio zapravo, ono što treba da bude – ulaz u bogomolju.
Centar tog doma-hrama bila je soba u kojoj je starac, obučen „vas u crnogorsko“, primao goste. I ono što je meni odmah privuklo pažnju, bilo je to što na zidovima sobe, od poda do plafona, nije bilo gusala, niti fotografija guslarskih večeri, nijedan Radovanov portret, nije bilo ni porodičnih fotografija. Na zidovima su stajale uramljene gramate, hodočasniku Bećiroviću, svetih srpskih i drugih carskih lavri: Studenice, Hilandara i ostalih svetogorskih lavri, Pećaršije, Morače, Gračanice, Visokih Dečana, Krušedola.
Znao sam da guslari mogu biti izuzetno sujetni (i basta im!), ali ako ju je ranije i imao, Radovan Bećirović bio je već u tom stepenu duhovne uzvišenosti i tjelesne malaksalosti (još je bio snažnih utisaka sa osvećenja temelja Spomen Hrama Svetog Save, 10. maja te godine, koje ga je neobično ushitilo, ali i prilično, već bolesnog, zamorilo) da je bio lišen svake „sujete žiteljske“. Istovremeno i blago i oštro odbi, inače, mislim, ispravan, kompliment mog oca da je veći pjesnik od Matije Bećkovića.
Onda počeše on i otac da pričaju „o propasti i o Crnoj Gori“, Bećirović završi razgovor rečenicom: „Vidite, profesore, ko na vrh brda stoji, nema kud no nizbrdo.“
Zadivljen ovom defincijom srpskoga udesa u 20. vijeku, osmelih se da pitam najpametnijeg starca crnogorskog, koji se meni pred očima pojavljivao, za razliku od drugih mudrih crnogorskih staraca tog vremena, i kao duhovni starac, za gramate na zidovima sobe. Njemu oči zasijaše i poče da lagano govori o svojim manastirskim hodočašćima. Bilo je potpuno jasno da je on, iako je život posvetio guslama i epskoj poeziji, bio duboko svjestan da ta njegova služba služi i izvire iz jedne duhovno pretežnije službe.
Nijesmo ga dugo zadržavali, poštujući njegove zdravstvene tegobe o kojima je govorio kratko, pomalo stidno, ali s punom sviješću na koji ga put one vode.
Rastasmo se.
Često sam ga u razgovorima s prijateljima citirao, ali nikada nijesam govorio o njegovim gramatama iz carskih lavri, pravoslavnih.
Sada te gramate na vidjelo iznosim, da nas i zatočnik lavri opkoljenih, Radovan Bećirović, opravda pred Bogom.
