Piše: Biljana Vankovska
Prevod: Žurnal
Srećna Nova 2026… kad bi bar… Dok Amerikanci iščekuju govor Donalda Trampa o stanju nacije, 4. januara, mi ostali gledamo još jednu epizodu imperijalnog nasilja: bukvalnu otmicu predsjednika Venecuele i njegove supruge — podsjetnik da je u svijetu carstava suverenitet tek riječ na papiru. Podsjetimo se: njegova inauguracija je bila „okrunjena“ takozvanim primirjem u Gazi, koje je od tada odnijelo još desetine, možda i stotine hiljada života.
Ali za svoju prvu krupnu, medijski eksplozivnu akciju, Tramp je obezbijedio „trofej“ kao iskusni lovac. Izabrao je legitimnog predsjednika suverene države — nesrećnika koji sjedi na ogromnim rezervama nafte i koji se, povrh svega, nalazi u „američkoj hemisferi“, po Monroovoj doktrini. Nikolas Maduro je bukvalno otet — zajedno sa suprugom — i avionom prebačen u SAD da bi bio „izveden pred lice pravde“. A šta je američka pravda, to dobro znamo: od rušenja Aljendea do montiranih sudova, od brutalnog pogubljenja Sadama Huseina do Gadafijevog ubistva bez suđenja.
Nacija može zapasti u zanos, uvjerena da njen „predsjednik mira“ širi demokratiju i mir (na svoj, jedinstven način). U međuvremenu, energetska bogatstva se „uvećavaju“ kroz pljačku. Madurov nasljednik je već pomazan — čak je i Nobelov komitet javno obavijestio nju da se vlast u Karakasu mora promijeniti, da se demokratija mora uspostaviti.
Upravo smo svjedočili još jednoj epizodi američkog krvavog globalnog epa. Ništa novo — ništa što već nismo gledali. I to nije sve: na Božić je izvjesno bombardovana Nigerija; sada se otvara novi pokušaj destabilizacije Teherana; u Gazi je vjetar raznio šatore, a djeca se smrzavaju do smrti. Ukrajina i dalje biva potapana novcem i oružjem — napadima koji kao da mole Boga da iz Moskve stigne nuklearni odgovor. Znali smo da će 2026. biti haotična, ali ne baš ovako brzo.
U međuvremenu, još uvijek svarivam apsurdne novogodišnje čestitke naših nacionalnih lidera, koji puze u zahvalnosti i divljenju pred Vašingtonom i Briselom. Koliko je to jadno, koliko ponizno — ali oni su jednostavno uplašeni, odani pijuni Imperije. I možda s pravom.
Sjećam se da sam jednom razgovarao sa jednim predsjedničkim kandidatom o pitanju ključnom za našu zemlju. Pitao sam da li će ga uvrstiti u svoj program. Gledao me je razrogačenih očiju: „Znaš li kako su se prema meni ponijeli u kabinetu američkog ambasadora? Srušili bi mi čak i avion ako bih pokušao!“ Mislio je na zagonetnu smrt Borisa Trajkovskog u padu aviona. Pomislio sam: ako voliš svoju zemlju i želiš da je vodiš, moraš biti spreman da za nju umreš. Ali to je samo moj ideal suverenog predsjednika. U današnjem svijetu, to je čisti idealizam.
Veće i moćnije države klanjaju se jednom ludaku-Neronu. A za naš kraj, gotovo je svejedno ko sjedi u Bijeloj kući: uvijek postoji neka crna lista pojedinaca koje SAD sankcionišu po nejasnim kriterijumima, i neki zakon izglasan u Kongresu, pa pretvoren u izvršnu uredbu: Zakon o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana. Detalji se razlikuju od zemlje do zemlje — za Makedoniju, između ostalog, to znači bezuslovno povijanje glave pred nepravednim i nejednakim sporazumima sa susjedima i sa etničkim Albancima unutar države — ali nacrt je jasan: povelja neslobode i podaništva. Izbori, ustavi, prividi državnosti — sve je to bez značenja kad si vazal.
Danas pišem, potresena događajima u Venecueli. Ova neobična forma agresije — bukvalna otmica aktuelnog predsjednika i njegove supruge (à la Čaušesku?!) — tiče se nečeg više od nafte, više od jedne zemlje u „njihovoj hemisferi“. Posmatram strpljenje Kremlja (uprkos provokacijama) i pitam se: hoće li Globalna većina — onaj ostatak svijeta koji zaista čini većinu, izvan birokratija nasilja — nastaviti da ćuti i posmatra ove sulude imperijalne avanture? Hoće li čuvati sopstveni mir i nacionalne interese, ili će jednostavno čekati da i njihov red dođe? Ko će zaustaviti „američku konjicu“?
Oni ne razumiju nikakve metafore, nikakvu diplomatiju, nikakvu pristojnost, nikakvu želju za mirom. Hoće da budu prvi na svijetu, pa makar se svijet već raspadao.
Zato, kada prođe šok zbog Venecuele, hoćemo li čekati sljedeću krizu i opet sve zaboraviti? Ne znam. Istini za volju — znam, ali nemam moć da djelujem. Mi, dragi ljudi, nismo mogli da spasimo ni Gazu od genocida, a kamoli svijet od globalnog nasilja i pljačke.
