Priredio: Milovan Urvan
Dvije stotine godina od rođenja Ljubomira Nenadovića prilika su da se još jednom osvrnemo na život i djelo jednog od najznačajnijih srpskih pisaca i javnih poslenika XIX vijeka. Njegov život obuhvata gotovo sve važne tokove srpskog kulturnog i društvenog života njegovog doba: od porodičnog nasljeđa Prvog srpskog ustanka, preko evropskog obrazovanja i književnog rada, do diplomatije, prosvjete i Srpske kraljevske akademije.
Rođen je 14/26. septembra 1826. u Brankovini kod Valjeva, kao sin prote Mateje Nenadovića i unuk kneza Alekse Nenadovića. Istorija mu, dakle, nije bila daleka prošlost: bila je porodično sjećanje, gotovo kućni razgovor. Ali Nenadović je pripadao i novom vremenu, onom koje je tek učilo da svoju mjeru traži u širem evropskom prostoru.
Poslije školovanja u Beogradu, nastavio je obrazovanje u Pragu, Berlinu, Hajdelbergu, Ženevi i Parizu. Ta evropska iskustva imaju posebno mjesto u njegovoj biografiji. Nenadović pripada generaciji srpskih intelektualaca koja je neposredno upoznavala evropsku kulturu i ustanove i potom stečena znanja unosila u život tek obnovljene srpske države.
Njegov odnos prema Evropi nije bio ni nekritičko oduševljenje ni zatvaranje u tradiciju. U njegovim putopisima osjeća se radoznalost obrazovanog čovjeka koji upoređuje različite sredine, običaje i društvene prilike. U „Pismima iz Italije“, „Pismima iz Njemačke“ i drugim putopisnim zapisima evropski prostor postaje prilika za razmišljanje o ljudima, društvu i kulturi, ali i o sopstvenoj sredini.
Upravo je u tome jedna od najvažnijih vrijednosti Nenadovićevog putopisnog djela. On ne odlazi u Evropu da bi pobjegao od sopstvenog svijeta, nego da bi ga, upoređujući ga sa drugim, bolje razumio. Njegova književnost zato nije samo literatura putovanja, već i literatura susreta: susreta različitih kultura, istorijskih iskustava i pogleda na čovjeka.
I tu se prirodno pojavljuje Njegoš.
Ljubomir Nenadović: GRUDA ZEMLJE – uz 150 godina Bitke na Vučjem dolu
Godine 1851. Nenadović je u Napulju upoznao Petra II Petrovića Njegoša, neposredno pred njegovu smrt. Taj susret nije značajan samo zato što nam je Nenadović ostavio dragocjeno svjedočanstvo o velikom pjesniku. On je važan i zato što u njemu kao da se ukrštaju dvije linije Nenadovićevog života: evropsko iskustvo i duboka veza sa sopstvenim istorijskim prostorom.
Pred Nenadovićem se tada našao čovjek koji je po svojoj duhovnoj snazi pripadao najvišim dometima evropske kulture, a istovremeno je nosio u sebi jedan stari, patrijarhalni i slobodoljubivi svijet Crne Gore. Nenadović je to prepoznao. Zato njegovi zapisi o Njegošu nisu tek uspomena na susret sa slavnim savremenikom, već pokušaj da se razumije neobičan spoj pjesnika, vladike i vladara.
U „Pismima o Crnogorcima“ taj isti pogled postaje još širi. Nenadović, obrazovan u evropskim centrima, posmatra Crnu Goru iz perspektive čovjeka koji je upoznao drugačije oblike života. Ali on tu razliku ne koristi da bi sopstveni svijet prikazao kao zaostao. Naprotiv, nastoji da razumije njegove unutrašnje vrijednosti — čast, slobodu, gostoprimstvo i privrženost zajednici.
Zato je Njegoš u Nenadovićevom djelu više od jedne znamenite ličnosti. On je svojevrsna tačka susreta: Evrope koju je Nenadović upoznao i tradicije iz koje je potekao. U Njegošu je mogao da prepozna kako se ta dva svijeta ne moraju nužno isključivati. Upravo tu možda treba tražiti i jednu od ključnih osobina samog Nenadovića: njegovu sposobnost da bude otvoren prema modernom, a da pritom ne izgubi osjećanje pripadnosti.
Nenadović je bio i čovjek javne riječi. Godine 1850. pokrenuo je „Šumadinku“, list u kojem su književnost, satira i javna kritika dobili neobično slobodan prostor za tadašnju Srbiju. Zbog svojih stavova list je dolazio u sukob sa vlastima i više puta bio zabranjivan.
Istovremeno, bio je profesor, službenik Ministarstva inostranih djela i sekretar srpskog poslanstva u Carigradu, a obavljao je i visoke dužnosti u prosvjeti. Njegov život svjedoči o jednoj važnoj osobini srpske inteligencije XIX vijeka: književni i javni rad bili su često nerazdvojni od izgradnje državnih i kulturnih ustanova.
