Nedavno sam prošao kroz Šavnik. Gradić idealan za potrebe filmske industrije, pogotovo žanra što preferira apokaliptičku tematiku.
Šavničko gradsko jezgro se u jednom trenutku moglo sagledati u retrovizoru kamiona marke FAP. Pomislio sam, kakava savršena metafora za sudbinu Crne Gore. Potom sam upitao šumara: „Gospodine, recite vi meni od čega živi Šavnik?“ Čovjek me pogledao zabezeknuto. Ne znam ni šta mi je sve odgovorio, ali sam upamtio samo jednu riječ. „Koncesije“.
Kasnije sam obišao okolinu Šavnika, krajolike idealne za filmsku estetiku raja. Pomišljao sam da nađem šumara i predočim mu sopstvenu viziju razvoja. Vjerujem da bi ostao zabezeknut već samim naslovom agende: „Ljiljan u dolu“, kao onaj biblijski ljiljan u dolu. „1. Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu. 2. Šta je ljiljan među trnjem, to je draga moja među djevojkama. 3. Šta je jabuka među drvetima šumskim, to je draga moja među momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak…“ (Pjesma nad pjesmama). Avaj, ostavljam ljiljane i dragu u registru pustih uspomena.
Čujem jutros na televiziji kako političari raznih provinijencija analiziraju rapidni rast stanovnika ovog ljupkog planinskog gradića. Pet stotina duša se doselilo u ovaj raj na zemlji od početka godine. Ko su ti ljudi? Da li ponekad prošetaju Šavnikom? Da li su odsjeli u nekom hotelu? Nijesu. Hotel je zatvoren. Doduše, ranije napuštenih kuća ima u izobilju. Tako i čujem da se u jednoj nastanilo čak sedamnaest došljaka. Tihi neki ljudi, a kuća velika. Sama gazdarica, vlasnica kuće, kaže kako ih nije primijetila nijednom otkako su doselili.
Da li se došljaci dobro snalaze na planinskim stazama!? To me posebno brine, budući da Šavnik nema Službu hitne pomoći. Šta ako izvrnu nogu? Ni dao bog!
Pitanja su mnoga i brige se množe, ali da se vratim retrovizoru kamiona marke FAP. Rekoh da se pogled u retrovizor, naime, pogled na šavničko gradsko jezgro otvorio kao savršena metafora Crne Gore, bar kada su njene političke i mentalne karakteristike u pitanju.
Osnovno naše političko obilježje jeste pustinja. Mnogoljudna pustinja, što nije u ovom slučaju oksimoron, već metafora, i to realizovana. Pustinja u glavi, i pustinja u duši. Ravnica! Sve nam ravno od Ulcinja do Šavnika. Gdje će čovjek ostvariti svoje glasačko pravo, pa vrlo važno. Nama je sve tako smiješno. Sve dok nas nešto ne zaboli, a tada, po pravilu, optužimo vladu i upravu, gradsku i državnu, kao da ih sami nijesmo birali. Ili, ako ih nijesmo baš „zaokružili“, onda se zaboravi da smo prećutili sve što se moglo vidjeti golim okom, kao i pusto šavničko u retrovizoru.
Milorad Durutović
