Svako dobro i uzbudljivo pozorište ima smisla. Nekada pozorište zagrebe, nekada nasmije, ili povede u avanturu. Ne mislim da pozorište nužno mora da vodi ka suočavanju sa odgovornošću. Pozorište nije nastalo zbog odgovornosti. Van našeg regiona pozorište nema zadatak
Predstava Pod oba sunca, prema romanu Ognjena Spahića, u dramatizaciji Stele Mišković i režiji Borisa Liješevića, nedavno je premijerno izvedena u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Boris Liješević je jedan od najznačajnih i najnagrađivanijih reditelja, čije se različite predstave istovremeno igraju u mnogim regionalnim pozorištima. Roman Pod oba sunca Ognjen Spahić stvarao je po pozivu Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a objavljen je 2020. godine. Roman je ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu.
Uloge u predstavi tumače Srđan Grahovac, Varja Đukić, Marija Maša Labudović, Vule Marković, Jelica Vukčević, Goran Vujović i Jelena Laban. Scenografiju potpisuje Janja Valjarević, kostimografiju Lina Leković, muziku Nina Perović. Asistentkinja režije je Nina Martinović, a kostimografkinje Mia Đurović.
MONITOR: Kako ste se ,,susreli” s romanom ,,Pod oba sunca”. Priča o velikoj, a dovoljno neispričanoj crnogorskoj temi, za koju mnogi mladi ljudi u Crnoj Gori i ne znaju. Šta Vas je najviše privuklo Spahićevom romanu?
LIJEŠEVIĆ: Veoma se radujem da sam sa Ognjenom sarađivao. On je specifičan stvaralac rijetkog senzibiliteta. Lidija Dedović je imala ideju da spoji nas dvojicu. Predložili smo mu da napise nešto za Zetski dom i dobili Pod oba sunca. Susret sa romanom pratilo je osjećanje autentičnosti. Kako sam čitao sve više sam se utvrđivao u stavu da je Ognjen dao najbolje od sebe i kod karakterizacije likova i priče i konteksta. Prepoznao sam njegov osobeni stil, izolovanost i tjeskobu u kojoj žive junaci.
MONITOR: Od same najave očekivalo se mnogo, naročito što se radi o domaćem djelu, o romanu koji je imao odlične kritike, o važnoj temi. Kako je nastajao dramski tekst, koji je radila Stela Mišković s kojom imate dugogodišnju saradnju. Šta Vam je bilo najvažnije u samom tekstu?
LIJEŠEVIĆ: Uvijek je najvažnije doprijeti do suštine teksta, likova, radnje i to izraziti na scenski način. Probe su bile uzbudljive, stvaralačke, inspirativne. Oblik predstave se pomaljao iz teksta. Mi smo išli ka njemu. Sve je nastajalo sa nama. Predstava se rađala iz probe, iz nas, iz kruga u kome smo sjeđeli. Taj krug je važan jer u njemu nema povlaštenih. Nijedna pozicija u krugu nije važnija od drugih. Svi su jednaki, svi se dobro vide u krugu i svi su dobrodošli. Krug je početak stvaralaštva. Proba mora da bude stvaralačka i stvarajuća i tragalačka. Da znamo svi da ništa nije unapred napravljeno nego da nastaje sad sa nama, iz nas.
Uvijek je lijepo raditi praizvedbu nekog komada, a naročito ako je to prvi piščev profesionalni susret sa pozorištem, odgovornost je utoliko veća. Često sam mislio na Ognjena dok sam radio i da li će mu se dopasti. Noć kada je on dolazio na probu bila je toliko uzbudljiva i kreativna. On je više puta naglašavao da se ne razumije u pozorište, a tako je dobre predloge davao. Izoštrio nam poglede. Veoma sam bio sretan kad je dobro reagovao na probu. Nadam se da ćemo ponovo sarađivati. On je pošten pisac. Nekoliko dana prije prve probe išli smo na svetionik na Valdanosu gdje se priča događa. I to je bilo snažno iskustvo koje mi je približilo sadržaj.
Izvor: Monitor
