Od prije neki dan je Studentski park u Podgorici ukrasila monumentalna ligatura vajara Miška Babovića, koja predstavlja fragment Oktoiha iz štamparije Crnojevića. Teško da smo za ovdašnji univerzitetski ambijent mogli naći bolji i ljepši vizuelni motiv od ovog i ovakvog. Jer, štamparija Crnojevića je svojim tehnološkim dometom onoga vremena, ali i sadržajem kojim se bavila, postala i ostala simbol naše autentične nauke i prosvete – istovremeno.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Pojam ligature u medicini znači ušivanje ili prespajanje (krvnih sudova npr.), dok u pismenosti i književnosti predstavlja fenomen ušivenih ili spojenih slova (dva ili više grafema). U srednjovjekovnom načinu pisanja, a kasnije i štampanja, takav način zapisivanja slovnih znaka se često koristio, radi estetskih zahtjeva sveštenog teksta ali često i radi praktičnih potreba skraćivanja ili pak akcentovanja nekog izraza.
U konkretnom slučaju riječ je, očigledno o spajanju slova „R“ i „NJ“ što je umjetniku Baboviću, kako sam priznaje, dalo mogućnost sadržajnog vajanja i građenja nesvakidašnjeg spomenika naše pismenosti. Slovni duet „RNJ“najvjerovatnije se tiče konteksta neke riječi kao što je „večernja“ – u smislu službe, bogosluženja, kakvih ima u Oktoihu na pretek.
Simbolički gledano, u crkvenom kalendaru i po odredbama crkvenog tipika, večernjom službom počinje novi dan, što bi za naš Univerzitet i prosvetu, značilo i neko novo svitanje i otvaranje novih obzorja.
Do čitanja u narednom broju.