Crkva je Nebesko carstvo koje se projavljuje u Liturgiji! A u svetu samo kad je u HARMONIJI (SIMFONIJI) sa zemaljskim carstvom, sa državom. Ako je tu harmonija tada znači da se Nebesko carstvo u istoriji i svetu pojavljuje. Harmonija sa državom, zemaljskim carstvom, ne potiče, međutim, niti može da potekne od zemaljskog carstva i same ljudske prirode, nego dolazi (ili može da dođe) samo od crkve. Crkva se bori u svetu za tu harmoniju. Ona tako „KRSTI ZEMLJU“ (Gorski vijenac, Posveta, 15). Bez te harmonije Crkva je gonjeni ili čak raspeti Hristos.

Odnos između Crkve (Nebeskog carstva) i države treba da bude harmoničan onako kako su saglasni (i harmonični) Novi i Stari zavet. Novi zavet je Otkrovenje dostojanstva čovekove ličnosti. Stari zavet je otkrovenje Zakona.
***
U harmoniji države i Crkve duhovna praksa je zaštićena samim tim što je zaštićena čovekova ličnost, jer duhovna praksa je fenomen ličnosti: telesna (uvek konkretna telesna) pojava duha prisutnog u svetu praksom konkretne ličnosti!
Zaštićena državom (ustavom) vlašću zakona o pravu ličnosti, duhovna praksa ne može biti državna, praksa države. (Jer praksa države je praksa zakona, praksa Starog zaveta!) A dejstvo zakona je isuviše plitko da bi dohvatilo i usmeravalo duhovnu praksu. Praksa zakona je telesna, doduše, kao i praksa duha. Ali u praksi zakona telom (postupcima) se služi čovekova sloboda, a kroz nju i zakon koji je svetovan, a u praksi duha se služi duh, koji je nadsvetovan, kao i Logos: nadsvetovan, mada Otelovljen!
Zakoni kao pravne norme su bezlični, jer samo tako mogu biti pravedni (za sve jednaki); samo tako mogu da zaštite svaku ličnost bez obzira na njenu posebnost (osebujnost).
Duhovna praksa je sva bez ostatka prožeta duhovnošću ličnosti – ličnošću duhovnog čoveka.
Ono što je u državi zakon – to je u duhovnoj zajednici ličnost čoveka (svakog od članova zajednice). U državi čovek, držeći se zakona, mora prema svakom čoveku da se odnosi kao prema pojedninačnom primeru opšteg (zakona), a u duhovnoj zajednici se čovek prema svemu odnosi kao prema posebnoj ličnosti, prema tajni koja ničim opštim (nikakvim pojmom, vrstom, rodom) ne može biti definisana. Zato se u državi čovek prema čoveku odnosi razumno, a u duhovnoj zajednici tajno, duhovno, osećanjem.
Ličnost u duhovnoj praksi ne krši pravne norme (zakone); to njoj nije ni potrebno, jer je ona u duhovnoj praksi nadsvetovna; ako daje, ona daje od svoga, od onoga što joj je zakonom priznato kao njeno, te daje bez zakonske obaveze. Zato je Hristos rekao da on dolazi ne da Zakon opovrgne, nego da ga potvrdi, ali i da ga (duhovnom praksom, praksom Logosa) prevaziđe.
Otud nije teško uspostaviti harmoniju Crkve i države – ako je država pravna ustanova, organ zaštite prava i dostojanstva ličnosti.