„Ništa ne nedostaje njegovoj slavi, nedostaje našoj.“ (Bernard-Joseph Saurin)
„Da mi je da ostavim sve i odem na ostrvo nečesovo”, piše jednom Vladika Njegoš; piše goreći dušom i tijelom u rodu svome neprosvijećenom.
Prije godinu dana pisao sam o tome kako od praoca Adama do današnjeg dana nije bilo samljeg čovjeka od Njegoša; pisao ovog proljeća o tome kako je Vladika bio kosmičko siroče.
No, šta pisati ovog ljeta kad se u lapidarijumu Biljarde na Cetinju njegova kosmologija svodi na nivo jedne estradne umjetnice i, isto tako, estradne režije!?
Najradije bih i sam utekao na „ostrvo nečesovo”, dok se ne zaboravi ovaj karnevalski performans priređen u godini velikog jubileja (210 godina od pjesnikovog rođenja).
Strahota! Obilježavanje dva vijeka od Njegoševog rođenja proteklo je u tišini, jedva da je spomenut u Crnoj Gori; deset godina kasnije, kad je ime njegovo, napokon, ušlo u kalendar državnih praznika, pjesnika i vladiku proslavljamo uz karnevalsku sprdnju.
Jasno je, neće Njegoševo djelo destruisati ovaj prizor, ali može i te kako destruisati recepciju. Kako bi, otprilike, rekao pjesnik M. Pavlović, sjećanjem se može uništiti nešto veoma dragocjeno – ono što je predmet samog sjećanja. Znatan dio prošlog vijeka protekao je u nekim netačnim, izvitoperenim interpretacijama Njegoševog djela i života, koje su dobile status „zvanične istine”, što se povremeno održava i u ovom vijeku.
Neće Njegoš pasti-u-očima onih koji ga čitaju, ali treba imati u vidu da je veoma mali broj onih koji ga zaista čitaju. Kada izvitoperena interpretacija postane stav kulture, onda kulture više nema!
Njegoš jeste na bezbednom mjestu, ali mi nismo. U tome je problem sa cetinjskim performansom, koji je bez umjetničkog pokrića dobio ceremonijalni značaj skoro najvišeg reda.
Njegoš nije bog. Nije ni superheroj. Ne patim, dakle, od duhovnog i estetskog puberteta. Ali Njegošev tekst jednostavno ne dopušta da se čita (adaptira ili interpretira) površnim, banalnim i trivijalnim očima. Patos i tragičko (u antičkom smislu riječi) osjećanje života jeste osnovna supstanca njegove poetike.
Ako bi se Njegošev tekst i mogao uvesti u postupak karnevalizacije (izokretanje svijeta naglavačke), to bi iziskivalo stvarno vještog umjetnika; za nedavni cetinjski performans to bi zahtijevalo i vrhunsku balerinu, na primjer; dakle, estetski vaspitanu umjetnicu.
Pošto je pjesma „Noć skuplja vijeka“ profilisana kao translunarna poema o ženskoj ljepoti, to bi iziskivalo režisera koji zaista ima sposobnost i obrazovanje da razumije, da razlikuje eros od pornografije. No, ako je zaista bila intencija da sakralno i profano zamijene mjesta, to bi, nesumnjivo, značilo da smo dobili još jednu zloćudnu interpretaciju Njegoševog djela.
Milorad Durutović
