Piše: Leon Đevanić
Tvrdnja prof. Tade Jurića da su Hrvati u 19. stoljeću bili dvostruko brojniji od Srba počiva na selektivnom korištenju nepouzdanih i metodološki spornih izvora. Kada se uzmu u obzir prvi usporedivi popisi stanovništva, pokazuje se da je razlika između Hrvata i Srba bila daleko manja od dvostruke – iznosila je tek nekoliko postotaka.
U emisiji Podkasta Mrežnica emitiranoj 14. srpnja ove godine gostovao je Tado Jurić, demograf i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (emisija je dostupna ovdje). Govoreći o promjenama broja Hrvata kroz povijest, Jurić je, između ostalog, izjavio:
„Kada se usporedimo sa Srbima, recimo u 19. stoljeću, Srbi nakon turske vladavine, nakon srpskih ustanaka, 1840-ih, broje negdje 1,1 milijun. Hrvati u to vrijeme su dvostruko veći od Srba kao narod. Mnogi imaju dojam da su Srbi oduvijek mnogoljudniji narod – ne, Hrvati su dvostruko mnogoljudniji bili u 19. stoljeću od Srba.“ (dostupno i u isječku iz emisije ovdje)
Ipak, ovako postavljena teza ne može se smatrati točnom, budući da počiva na selektivnom prikazivanju podataka, bez uzimanja u obzir vremenskog, a još manje prostornog konteksta. Najprije, budući da je redovito popisivanje stanovništva u pravilnim vremenskim razmacima od deset godina, prema ujednačenim kriterijima i za prostor Hrvatske i za prostor Srbije, uvedeno tek s uspostavom zajedničke, jugoslavenske države, točnije 1921. godine, svi se raniji popisi, osim što su nastali u različitim trenucima, najprije trebaju promatrati kao rezultati drugačijih interesa i potreba državnih poglavara na hrvatskom prostoru s jedne, odnosno srpskom prostoru s druge strane.[1]
Što se tiče popisa stanovništva u Srbiji, točnije unutar granica Kneževine Srbije koja se tada sastojala od sedamnaest okruga Šumadije, Mačve, Raške i Timočke krajine te beogradske varoši, ovu je instituciju prvi uveo Miloš Obrenović 1815. godine, kad je popisano 473 tisuće osoba. Međutim, ovaj se popis nikako ne može smatrati potpunim, budući da su u njega uvršteni samo oženjeni muškarci, pri čemu je izostavljeno i tursko i romsko stanovništvo.[2] Gotovo jednako nepouzdanim može se smatrati i sljedeći popis, onaj iz 1818. godine, koji je ponovno bilježio samo muškarce, ovaj put neovisno o bračnom statusu, razvrstane po zanimanju unutar šest kategorija (svećenici, činovnici, ostali narodni službenici, trgovci, zanatlije, zemljoradnici), ali samo one vojno sposobne i starije od sedam godina.[3] U vremenu 1840-ih godina koje je prof. Jurić posebno istaknuo u svom izlaganju, u srpskoj su državi, sada pod vlašću kneza Mihaila Obrenovića, provedena tri popisa.[4] Onaj iz 1841. godine koji navodi 828.895 stanovnika oba spola te onaj iz 1844. godine koji ih broji 849.286 i koji je prvi put uvrstio i tursko i romsko stanovništvo, ali i dalje ne brojeći mlađe od sedam godina. Jednako tako, iz popisivanja je bila izuzeta i beogradska varoš.
Kao prvi cjelovitiji popis za prostor Kneževine Srbije stoga bi se mogao uzeti tek onaj iz 1846. godine koji je obuhvatio i svu đecu i Beograđane, a koji navodi 892.315 stanovnika. Ipak ova brojka, iako čak i manja od one koju navodi Jurić, referira se na prostor Kneževine, znatno manji od onog današnje Srbije. Stoga bi se, za usklađeniju paralelu sa srbijanskim teritorijem, ovoj brojci trebao pripisati i tadašnji broj stanovnika Vojvodine koji je, prema procjenama,[5] u godini 1840. iznosio 912.754 stanovnika, a mnogi bi vjerojatno pribrojili i stanovništvo Kosova i Metohije o čijoj brojnosti ne postoje nikakvi podaci sve do 1899. godine.[6]
Hrvatski je teritorij pak prvi cjelovit, namjenski kreiran popis stanovništva dobio 1857. godine, kao i ostatak tadašnjeg Habsburškog carstva.[7] Podatak o broju iz 1840-ih godina na koji se poziva Jurić[8] nastao je kao rezultat naknadnoga, po više kriterija spornog istraživanja Mladena Lorkovića,[9] objavljenog u djelu Narod i zemlja Hrvata,[10] a koji govori o brojci od 1.605.730 stanovnika „Hrvatske i Slavonije“, od čega 1.075.627 Hrvata i 304.179 Srba, u godini 1840. Najprije, potrebno je napomenuti kako je Lorković svoje istraživanje objavio tek 1939. godine, dakle punih 99 godina nakon stanja na koje se poziva. Podaci koje iznosi nastali su pak kao kompozit zapisa o vjerskoj strukturi stanovništva vođenih od crkvenih vlasti različitih denominacija, ali i različitih metodologija, ažurnosti i svrhe izrade, objavljivanih u razdoblju između 1802. i 1843. godine,[11] što će reći unutar perioda od barem 41 godine, što je više od jednoga prosječnog životnog vijeka ovoga područja u ono vrijeme,[12] odnosno period unutar kojeg bi se, prema suvremenim napucima, trebala provesti najmanje četiri nova popisa stanovništva.
Pogreške koje su, glede dinamike useljavanja i iseljavanja, ali i rađanja i umiranja, mogle dovesti do dvostrukog ili višestrukog računanja istih osoba, kao i zajedničkoga pribrajanja osoba koje uopće nisu bile suvremenici, prigodom ovakvoga su rada neminovne.[13] Struka isto tako osporava Lorkovićevu metodu „preslikavanja“ statistike vjeroispovijesti unutar kategorija modernih nacija, budući da je, za potrebe svog istraživanja, sve katolike brojio kao Hrvate, sve pravoslavce kao Srbe, a sve protestante za Mađare odnosno Nijemce, ovisno o tome koji je od dvaju naroda u njegovom vremenu na promatranom području bio brojniji.[14] Na koncu, čak i kad bi ih se prihvatilo zdravo za gotovo, Lorkovićevi podaci nikako se ne mogu smatrati prikazom stanja o „broju Hrvata“ niti hrvatskog stanovništva u cjelini, budući da se odnose tek na teritorij „Hrvatske i Slavonije“ odnosno županija Križevačke, Primorske, Požeške, Srijemske, Slavonske, Varaždinske i Zagrebačke te Vojne Krajine.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Treći dio)
Kao istinski relevantan popis stoga bi trebalo uzeti tek onaj iz 1857. godine koji je, pored toga što je provođen u isto vrijeme na cijelom području, sadržavao i podatke za veliku većinu današnjeg teritorija Hrvatske. Po njegovim je rezultatima na ovom prostoru živjelo ukupno 2.181.499 stanovnika.[15] Taj bi se podatak potom mogao ugrubo komparirati sa stanovništvom Srbije na ovaj način – Vojvodina je istim popisom obuhvaćala 1.030.545 stanovnika,[16] a Kneževina Srbija je 1859. godine popisala 1.078.281 stanovnika,[17] što znači da je u današnjim granicama (bez Kosova i Metohije s tada još uvijek nepoznatim podacima) brojila 2.108.826 stanovnika. Iako, zbog razlike u dvije godine između habsburškog i kneževskog popisa, stanje ponovno ne može biti smatrano do kraja preciznim, moglo bi se ustvrditi kako je krajem 1850-ih godina, u vremenu prvih modernih popisa stanovništva na prostoru obje današnje države, Hrvatska uistinu imala više stanovnika od Srbije, ali tek za 70-ak tisuća (72.673 ukoliko usporedno promatramo dva popisa), a ne dvostruko kao što se može zaključiti iz izlaganja Tade Jurića.
Ipak, njegov govor o „Hrvatima kao narodu“ i „srpskom narodu“ u kontekstu popisa stanovništva iz sredine 19. stoljeća nikako se ne može smatrati pouzdanim. Najprije iz razloga što ni jedan od spomenutih popisa (osim naknadnih Lorkovićevih proračuna) nije bilježio nacionalnost, kao tada znatno fluidniju, tek nastajuću kategoriju, već samo vjeroispovijest, a u slučaju popisa iz vremena kneza Miloša čak niti to. Ukoliko bi se i pretpostavilo da je većina katoličkog stanovništva ovoga područja kasnije prihvatila hrvatsku, a pravoslavnoga srpsku nacionalnu svijest, unisone rezultate za sredinu 19. stoljeća bilo bi nemogući kreirati s obzirom na to da bi se Srbe i Hrvate, osim unutar granica Hrvatske te Srbije s Vojvodinom, tada trebalo tražiti barem i unutar današnje Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i Metohije te Crne Gore, a potom vjerojatno i Slovenije, kao i Austrije, Mađarske, Bugarske i Rumunjske.
Zaključno, Jurićeva izjava, iako na prvi pogled može izgledati kao intrigantan zaboravljeni povijesni podatak, ne odražava stvarno stanje – temelji se na nepouzdanim, selektivnim izvorima i metodološki upitnim proračunima. Kada se uzmu u obzir relevantni popisi iz sredine 19. stoljeća i njihov kontekst, jasno je da Hrvati u to vrijeme nisu bili dvostruko brojniji od Srba, već da je razlika bila tek minimalna.
Izvor: P-Portal
[1] Prema: Allcock, John. Explaining Yugoslavia (Columbia University Press, 2004.), 82.
[2] Popisi stanovništva u Kneževini Srbiji (1815-1882). (Beograd: Republički zavod za statistiku, 2022.), 7.
[3] Ibid. 9.
[4] Ibid. 10.
[5] Đere, Zoltan. „Skica promena etničkog sastava na tlu današnje Vojvodine“. u: Istraživanja 15 (2004.), 119.
[6] Ocić, Časlav. „Kosovo and Metohia: Ethnodemographic Changes from the End of World War II to 1991“. u: Srbi na Kosovu i Metohiji: Zbornik radova sa naučnog skupa (Beograd: SANU, 2006.), 457.
[7] Detaljnije na: https://geografija.hr/popis-stanovnistva-1857-godine/ ili https://abcgeografija.com/teme/popis2021/ (pristup 25.8.2025.)
[8] Izlaganje u emisiji usporediti s: Jurić, Tado. „Koliko je bilo Hrvata kroz povijest: pristup povijesne demografije“. u: Obnova 19 (2024). 155-169. dostupno na: https://hrcak.srce.hr/clanak/471231 (pristup 25.8.2025.)
[9] Mladen Lorković (Zagreb, 1909.- Lepoglava, 1945.), po struci pravnik, bez formalnog demografskog ili povjesničarskog obrazovanja; kasnije poznatiji kao ministar vanjskih, a potom ministar unutarnjih poslova NDH te jedan od pokretača neuspješnog puča protiv Ante Pavelića
[10] Lorković, Mladen. Narod i zemlja Hrvata (Zagreb: Matica hrvatska, 1939.), 86-87.
[11] Korunić, Petar. „Početak etnografske statistike u Habsburškoj monarhiji i Hrvatskoj“. u: Historijski zbornik 13 (2010.), 28.
[12] O’Neil, Aaron. „Life expectancy (from birth) in Austria, from 1870 to 2020“. https://www.statista.com/statistics/1041189/life-expectancy-austria-all-time/ (pristup 25.8.2025.)
[13] Usporediti: Korunić, Petar. „Početak etnografske statistike u Habsburškoj monarhiji i Hrvatskoj“. u: Historijski zbornik 13 (2010), 27-31. i Gross, Mirjana. Počeci moderne Hrvatske (Zagreb: Globus, 1985.)
[14] Usporediti: Chaunu, Pierre. Vrijeme reformi: Religijska historija i civilizacijski sistem (Zagreb: Antibarbarus, 2002.) i Korunić, Petar. Naselja i stanovništvo hrvatskih pokrajina 1750-1857. godine. svezak I. (Zagreb: FF Press, 2018.), 83-87.
[15] https://abcgeografija.com/teme/popis2021/ (pristup 25.8.2025.)
[16] Popović, Dušan. Srbi u Vojvodini. svezak I. (Novi Sad: Matica srpska, 1957.), 212.
[17] Popisi stanovništva u Kneževini Srbiji (1815-1882). (Beograd: Republički zavod za statistiku, 2022.), 35.
