Piše: Sanja Domazet
Nedavno se u knjižarskim izlozima pojavila dugo očekivana autobiografija „Priča o mom životu” iz pera slavnog kolumbijskog pisca Gabrijela Garsije Markesa (sa španskog je knjigu prevela Bojana Kovačević Pantović, a objavila ju je Akademska knjiga). Ovo delo Markes je napisao u poznim godinama, a priču o prvih trideset godina života, koja se nalazi u ovoj knjizi, otvara storija o jednom putovanju u mesto Markesovog rođenja Arakataku, gde je sa babom i dedom proveo prvih osam godina života živeći, dišući magijski realizam tog područja. U ovoj knjizi čitalac otkriva ličnosti i istorijske događaje kojima obiluju njegova čuvena dela: „Sto godina samoće”, „Ljubav u doba kolere”, „Pukovniku nema ko da piše”, „Hronika najavljene smrti”. Po Markesa, studenta koji je upravo napustio Pravni fakultet posle završenih šest semestara, dolazi majka, koju Markes kratko opisuje – stamena i snažna poput lavice – da zajedno sa njim ode i proda kuću u Arakataki. Misija ovog putovanja ima i skrivenu temu – tokom ovog puta, majka će bez uspeha pokušati da najstarijeg sina Gabrijela ubedi da ostvari očevu životnu želju i vrati se na studije, te završi fakultet. Ali on neće popustiti – bio je čvrst u nameri da postane ono o čemu je čitavog života sanjao, da bude pisac. Putovanje u Arakataku je sunovrat u prošlost, mesto je vrelo, napušteno, Arakatakom vlada „limb dremeža”, svuda su prašnjavi ružičanjaci, a tlo je toliko vrelo da se Markesu čini da sve gleda kroz talasasto staklo. Ali vozeći se poluraspadnutim vozom koji klopara, Markes posmatra poznate predele: „Voz se zaustavio na jednoj stanici bez naseljenog mesta i ubrzo potom prošao pokraj jedine usputne plantaže banana koja je na ulazu imala ispisano ime: ’Makondo’. Ta reč mi je privukla pažnju još prilikom prvih putovanja sa dedom, ali tek kad sam odrastao, uvideo sam da mi se dopada njen poetski odjek. Upotrebio sam je kasnije u tri knjige kao naziv imaginarnog sela, kada sam u nekoj enciklopediji slučajno pročitao da označava tropsko drvo nalik ceibi koje nema ni cvet ni plod i od čijeg se sunđerastog debla izrađuju kanui i kuhinjsko posuđe. Kasnije sam u Enciklopediji ’Britanika’ otkrio da u Tanganjiki postoji nomadski narod Makondi i pomislio sam da reč verovatno otuda potiče. Međutim, nikada to nisam proverio niti sam ikada video to drvo, a kad god bih se raspitao o njemu na plantažama banana, niko nije znao šta da mi kaže. Možda nikada nije ni postojalo.”
Ruža na igranci
Posle ovog putovanja, kada su i majka i on shvatili da kuća ne može biti prodata (bila je u izuzetno lošem stanju i zapravo je trebalo platiti stanarima to što su je koliko-toliko održavali), Markes počinje roman „Kuća”. Ovu knjigu nikada neće završiti, ali je ona, zapravo, bila osnova za Markesovu kultnu knjigu „Sto godina samoće”. Na putu za Arakataku – a ispostavilo se da je ovo bilo i putovanje njegovog života – Markes objašnjava majci da mu je dobro iako živi više nego skromno: „Imam dve košulje, dva para pantalona i perem ih naizmenično. Dobijam od novina honorar za tekstove koje objavljujem. Meni više od toga nije potrebno.” Majka odmahuje glavom i odvraća da ga je jedva prepoznala kada ga je ugledala (često je jeo samo jednom dnevno), a Markes uporno negira siromaštvo u kome je, u mladosti, živeo. Bio je prvo od jedanaestoro bračne dece i četiri vanbračna deteta svojih roditelja. Markesova majka, čvrsta kao stena, celu jednu deceniju bila je gotovo neprekidno gravidna, prihvatala je i očevu vanbračnu decu, ne uzbuđujući se mnogo oko toga. Jednostavno je govorila deci: „I ovo su vam krvni srodnici. Prihvatite ih i volite.”
O velikoj majčinoj i očevoj ljubavi, koja je, uprkos žestokom protivljenju majčinih roditelja, imala srećan ishod, Markes je napisao dva romana: rano delo „Lišće u vihoru” i kasnije, sa pedeset godina, „Ljubav u doba kolere”. Markesov otac osvojio je njegovu majku tako što joj je na jednoj igranci doneo ružu, spustio je polako u njenu ruku i šapnuo: „Uručujem vam svoj život ovom ružom.”
Otkriven nepoznati Markesov roman, glavna junakinja sredovečna žena koja ima erotsku aferu
Otac zbog siromaštva nikada nije uspeo da završi medicinu, radio je u vreme ženidbe kao telegrafista, ali je kasnije završio homeopatiju i bio ugledni homeopata koji je lečio ljude. Markesov nezavršeni fakultet bio je za oca rana koja ga je neprekidno bolela. Sam Markes je, čvrst u odluci da postane pisac, trpeo težak život a da se nijednom ne požali. Želeo je da zaradi novac samo kako bi mogao priuštiti knjige i ploče. Do smrti je u kući imao kolekciju ploča podjednako obimnu kao i biblioteku. U mladosti je imao divne prijatelje koji su ga snabdevali knjigama, čitao je temeljno i strastveno, a kada mu je izašla prva priča u „Ekspektadoru”, nije imao ni nekoliko sitnih novčića da novine kupi i vidi kako izgleda odštampana priča. Stajao je na ulici i video čoveka kako izlazi iz taksija sa „Ekspektadorom” u ruci, prišao mu je i ljubazno zamolio: „Možete li, molim vas, da mi ustupite vaš primerak novina?” Zbunjeni čovek klimnuo je glavom i Markes je uspeo da vidi svoju priču. Kada je Markesov otac pred smrt davao intervju, novinar ga je pitao da li je ikada želeo da napiše knjigu, a otac je objasnio da jeste, i to roman, ali kada je saznao da sin piše „Ljubav u doba kolere”, želja ga je minula, jer to je bila knjiga koju je želeo da napiše: „Gabito je to već uradio.”
Markesova mati, žena koja je u njegovom životu bila oličenje snage i sigurnosti, koju u memoarima često spominje, preminula je istog dana i istog sata kada su ovi memoari završeni, u pola devet uveče 9. juna 2002, prirodnom smrću.
Ljubitelji Markesovog opusa iz ove knjige mogu saznati i o njegovoj omiljenoj lektiri sa početka bavljenja literaturom. Foknerovu „Svetlost avgustu” čitao je i na putu do Arakatake, obožavao je Kafkin „Preobražaj” (čitao ga je u Borhesovom prevodu), „Uliksa” smatrao drugom Biblijom, voleo Galjegosa, u Servantesovog „Don Kihota” se zaljubljivao postepeno, a grčke tragedije bile su mu omiljeno štivo, naročito „Kralj Edip”. Poeziju je smatrao najvažnijom, milion puta važnijom od politike i nikada mu nije bilo dosta čitanja Lorkinog „Ciganskog romansera”.
Takođe, čitalac ovog dela upoznaće se i sa manje poznatim detaljima o Markesovoj novinarskoj karijeri, koja je počela pre ulaska u literaturu i trajala tokom čitavog Markesovog života. Markes nikada nije napravio intervju, ali je bio izvanredan kolumnista. Njegova prva kolumna o urugvajskom fudbaleru bila je fijasko, ali je brzo ispekao novinarski zanat. Do tridesete godine objavio je preko 2.500 kolumni. Njegova mladost bila je prožeta i posetama javnim kućama, što su činili i njegovi prijatelji, braća, a ranije otac i deda. U Arakataki je postojalo posebno naselje žena koje su se bavile najstarijim zanatom, „gde su muškarci dočekivali jutro plešući kumbijambu, sa svežnjevima novčanica zapaljenih umesto sveća”. Kasnije se u kolumnama, posle brojnih poseta Starom kontinentu, Markes pitao zbog čega je prodaja ljubavi toliko tužan i depresivan zanat u Evropi. Sećao se da su na Karibima u javnim kućama pravljene i svadbe, jer se dešavalo da tu planu strastvene ljubavi. Pamtio je piće, muziku, smeh, ples do zore i srećno buđenje u naručju neke lokalne lepotice.
Tokom studentskih dana upoznao je svoju buduću suprugu Mersedes. Tada je imala trinaest godina i on je zamolio da se, kad odraste, uda za njega. Narednih četrnaest godina Mersedes ga je čekala. Ostali su zajedno tokom čitavog života.
,,Čin izdaje oca“: Zašto je objavljen Markesov posljednji roman
Samotni Vatikan
Memoari se i završavaju scenom kada Markes taksijem ide na aerodrom u Barankilji, „pod neumoljivim nebom prozirnijim od bilo kojeg na svetu”, i shvata da prolazi pored njene kuće. Zora je, ali ona budna „sedi na terasi obučena po poslednjoj modi u zelenu haljinu sa zlatnom čipkom, kose ošišane poput krila lastavice, u napetoj tišini, kao da čeka nekoga ko nikada neće doći”. U avionu, Markes joj piše pismo koje se završava rečenicom: „Ako u roku od mesec dana ne dobijem odgovor na ovo pismo, ostaću zauvek da živim u Evropi.” Idućeg četvrtka, u hotelu u Ženevi, čekao je njen odgovor.
Postojalo je mnogo spekulacija u vezi s tim da li je Markes napisao drugi deo memoara, bilo je priča da je knjiga izgubljena u krađi jednog laptopa, prilikom leta avionom, a da je naslov drugog dela memoara bio „Vidimo se u avgustu”. Prevodilac ovog dela Bojana Kovačević Pantović objašnjava da su sve Markesove rukopise sinovi predali biblioteci koja čuva njegovu literarnu ostavštinu, da se među njima nalazi i prvo poglavlje drugog toma memoara, gde Markes opisuje kako je išao da obiđe Vatikan i upozna papu. Pisac Vatikan opisuje kao samotno mesto, sa zastrašujuće pustim hodnicima, kroz koje ga je provodio jedan jugoslovenski sveštenik, a da je papa, kada ga je upoznao, zapanjujuće ličio na – Milana Kunderu.
Izvor: Politika Magazin
