Piše: Branislav Jakovljević
Samo nekoliko dana pošto sam na ovoj platformi izneo tezu o privatizaciji zakona kao osnovi refeudalizacije, Ustavni sud Srbije potrudio se da me ispravi. Naizgled niotkud i neočekivano, utvrdio je da odluka Vlade Srbije o zaustavljanju projekta „Jadar“ nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Ta presuda ide naruku istoj toj Vladi, odnosno određenoj partiji i njenim moćnicima koji su bili na vlasti kada je odluka doneta i kada je ona ukinuta. Naivno je ovde misliti o neofeudalizmu. Ovom odlukom, svoje mišiće pokazao je turbofeudalizam. U Srbiji će se kopati litijum, ma šta o tome mislili njeni građani i građanke.
Vratiću se Šekspiru, pošto je o njemu bilo reči u prethodnom tekstu. U Londonu elizabetanskog doba, pozorišta i sudovi bili su mnogostruko isprepletani. Studenti prava i sudski pripravnici bili su važan deo publike u pozorištima tog vremena (The Theater, The Rose, The Globe). Nisu samo pravnici dolazili u pozorište već su i pozorišta odlazila njima: predstave su često izvođene u salama koje su pripadale udruženjima pravnika (Inns of Court). Tako je zabeleženo je da je 1594. najveća od ovih asocijacija, Gray’s Inn, izabrala Šekspirovu Komediju zabuna za svoje božićne svetkovine. Dakle, ne treba da iznenadi podatak da je tokom Šekspirovog života više od trećine komada izvođenih u Londonu sadržalo scene suđenja, a još i više pravnike kao dramske likove, i pominjanja pravnih procedura i sudova.
I pored te tesne povezanosti ovih dvaju važnih institucija engleskog društva tog doba, Šekspir nije imao lepih reči za pravničku struku. Mera za meru i Mletački trgovac, njegove dve „pravne drame“, odnosno komadi u kojima se ključne scene odvijaju pred sudom, neobično su suzdržane u predstavljanju ove institucije. I u jednoj i u drugoj, sudija je povučeni i pretežno nemi arbitar. Može se reći da se, naročito u komadu Mera za meru, Šekspirovo nepouzdanje u feudalni pravni sistem ogleda u njegovom implicitnom pozivanju na jednu višu, inače nedostižnu, pravdu. Uzimajući novozavetnu zapovest „Ne sudite, i neće vam se suditi“ za polazište radnje komada, Šekspir uspostavlja dramski mehanizam pomoću koga svačija nedela sama izlaze na svetlo dana, a zločinci sami sebe inkriminišu. Druge izgleda i nije bilo u jednom poretku u kome je, kako je pisao Mark Blok, deljenje pravde postalo „isključivi monopol plemstva“. Zbog toga ne čudi da Šekspir, iako se često pozivao na sudstvo, nije imao ništa pohvalno da kaže o ovoj duboko korumpiranoj branši. Jedna od najupečatljivijih replika u Šekspirovim komadima koja se odnosi na pravnike, uperena je direktno protiv njih. U drugom delu Henrija VI, jedan od učesnika pobune Džek Kejda uzviknuće: „The first thing we do, let’s kill all the lawyers!“ (Da se Ana Brnabić ne bi uznemirila, ovo nikako ne može da se odnosi na „najboljeg studenta Pravnog fakulteta“).
Pored svih brojnih referenci na sudstvo, ni jedan od Šekspirovih komada ne opisuje situaciju razularenog feudalizma u Srbiji kao njegova tragična poema The Rape of Lucrece. U prevodu na srpski Šekspirovih Sabranih dela, naslov ove poeme sasvim je pogrešno preinačen u „Otmica Lukrecije“. Ovde se ne radi ni o kakvoj otmici, već o jednom od najpotresnijih opisa brutalnog seksualnog nasilja koji je književnost ovog doba uspela da ponudi. Kao i u mnogim njegovim dramskim delima, Šekspir ovde preuzima jedan događaj iz istorije Rima, često pominjan u hronikama i istorijama koje su se čitale i prepričavale u Engleskoj 16. i 17. veka. Radi se o slučaju iz doba poslednjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija Oholog, čiji je sin Sekst napastvovao suprugu uglednog Rimljanina Kolatina. Odbivši da živi sa poniženjem kojem ju je nasilnik podvrgao, Lukrecija nožem probada svoje srce, a njeno beživotno telo Kolatin i njegovi saveznici nose ulicama Rima. To dovodi do pobune građana, svrgavanja oholog Tarkvinija i uspostavljanja republike.
U Šekspirovoj poemi nema mesta za sud i suđenje. Tu jedna radnja sledi drugu, neumoljivim i nezaustavljivim ritmom tragedije. Pesnik saoseća sa žrtvom, i to poemi daje ne samo njen tragični ton već i jedinstvenu perspektivu prema poziciji nasilnika. Kako objasniti požudu nekoga ko sve ima, i može da dobije sve što poželi? Odakle potiče ta neutoljivost bogatih i moćnih? Šekspir njen izvor pronalazi u jednoj posebnoj vrsti siromaštva bogatih, koju on opisuje kao „poor-rich“. Sin kralja Tarkvinija Oholog je epitoma te nezajažljivosti i halapljivosti onih koji sve imaju. Feudalni odnosi pomažu i omogućavaju njihovu gramzivost. U ključnoj strofi u kojoj opisuje Sekstovu neobuzdanu požudu, Šekspir navodi da on „zaogrće svoj grubi greh plaštom otmenosti“. Ništa, kaže Šekspir, njemu nije neprimereno, a pogled onog koji ima sve, ništa ne može da zadovolji („having all, all could not satify“), tako da „bogati siromah“ želi još, pa „prezasićen, on hoće još više“. Kao i Frojd i Lakan dosta posle njega, Šekspir je znao da, kada se otme kontroli, požuda nema granica. Kao ni pohlepa. Silovanje Lukrecije čini silovatelja još siromašnijim nego što je bio („And lust, the thief, far poorer than before“).
Mehanizam „poor-rich“ pokreće sve Šekspirove hulje. Ono što Silovanje Lukrecije dodaje delima kao što su Ričard III i Magbet jeste čisto libidinalna strana ove neutažive gladi moćnika. Ta beda, suštinski nedostatak, opustošenost nasilnika koji pustoši sve oko sebe, briljantno je sažeta u jednom detalju Ričarda III koji se ovog leta igra u Šekspirovom Globu. Ovom prilikom, pored rediteljke Elie Vajl i glavne glumice Mišel Teri, moram posebno da pomenem dizajner/ku E. M. Peri i kostimografkinju Aleksandru Karibian. U njihovoj adaptaciji odeće iz elizabetanskog doba, kesa u međunožju muških trikoa („codpiece“), preobražena je u mali kožni faluščić. Upravo praznina koju prikriva ovaj uzdignuti dronjak pokreće Ričarda. Ovaj suvonjavi privezak razara Lejdi En, i truje, ubija i sakati sve oko sebe. On je figura i izraz one večito izgladnele prezasićenosti, koja uvek hoće još više, i više. Pod uslovima zahuktalog turbofeudalizma, pitanje više nije da li će se kopati litijum u zapadnoj Srbiji, već koja vrsta silovanja dolazi posle toga.
Izvor: Peščanik
