Piše: Milovan Urvan
U Crnoj Gori kulturni život nikada nije bio dinamičniji — i nikada beznačajniji. Ta prividna kontradikcija govori mnogo više o društvenom kontekstu nego o samoj kulturi. Dok institucije, udruženja i festivali niču i opstaju, a mediji redovno prate kulturna dešavanja, stvarna recepcija kulture u javnosti ostaje slaba, dekorativna i često – simbolična.
Kultura je prepuštena „kulturnim radnicima“ i formalno institucionalizovana, ali time nije postala ni elitistička, ni avangardna – već marginalizovana. Iako se u televizijskim programima često mogu čuti glasovi pisaca, urednika, glumaca ili muzičara, njihova prisutnost najčešće služi kao dio zabavnog ili protokolarnog sadržaja. Istinska svrha kulture – da preispituje, uznemirava, uzdiže i oblikuje zajednicu – izgubljena je u gomili samopromocije, političkog računanja i estetske mlitavosti.
Posebno ilustrativan primjer je fenomen tri godišnja sajma knjiga u Podgorici. Umjesto da obogate kulturni prostor, oni funkcionišu kao tri ideološke teritorije – sa jasno određenim političkim i nacionalnim bojama. Sajam nije mjesto sučeljavanja ideja, već platforma za distribuciju kulturnog kapitala, gdje je promocija knjige često u drugom planu u odnosu na raspodjelu budžetskih sredstava i simboličku moć.
Kulturna scena, u širem smislu, pati od istih podjela. Umjesto publike, mnoge promocije i događaji imaju – prisustvo kolega. Programe često organizuju oni koji će iste večeri i nastupati, aplaudirati i objaviti fotografije sa događaja. Politička lojalnost i interesna povezanost zamjenjuju kriterijume umjetničke vrijednosti. Unutar pojedinih zajednica, pa i nacionalnih, postoje frakcije koje se međusobno ignorišu ili bojkotuju, a kultura postaje poprište unutrašnjih ratova sa malo publike i još manje odjeka.
Paradoksalno, najveći odziv često imaju amaterska književna društva. Njihove večeri su dobro posjećene – ali ne zbog interesovanja za književnost, već zbog broja članova koji jedni drugima čitaju, aplaudiraju i obezbjeđuju brojnost. Na tom nivou, bar postoji entuzijazam – ali on rijetko prerasta u viši estetski ili društveni domet.
Institucionalna udruženja, koja formalno baštine tradiciju profesionalne kulture, često djeluju podjednako amaterski – sa naglaskom na administrativnu ulogu, a ne na produkciju vrijednosti.
Crnogorska kultura, danas, nije mrtva – ali živi životom smanjenih očekivanja. Ona je živa forma bez uticaja. I upravo zato, više nego ikada, potrebna nam je stvarna kulturna politika – ne ona koja distribuira sredstva, već ona koja gradi publiku, podstiče odgovornost i ne plaši se kvaliteta.
