Piše: Jasna Ivanović
U Crnoj Gori buja naročito poimanje ženske samobitnosti, na koje je savremena Crnogorka nakalemila onaj magični izraz (ne i cijelo značenje) što sva vrata otvara – feminizam.
Poći ćemo od jednog faktičkog ključa, da objasnimo temeljnu simboliku ove premise: ključ bačen u more, o kojem će govoriti glumica Mirjana Kodžić u Nikolićevim ,,Beštijama“. Ključ za željezni opasač predaje joj muž sa samrtnog odra, da bude čuvar njene neokaljanosti nakon muževljeve sahrane. Sjećate se – nad grešnom Vesnom Pećanac, prije no joj horda žena u crkvi raspori narasli trbuh, odsudnu moralnu pridiku drže Mirjana Kodžić i njen željezni opasač s bestraganim u more ključem.
Filmska scena nam se groteskno projavljuje dok gledamo parče neokomitskog skupa, nedavno održanog u Brčelima. Glavna Glumica, u stamenoj paraleli s mikrofonskim stalkom, otpočinje govor nabrajajući muške srodnike koji otkrivaju okupljenima čegović(-eva/ka) je. Sestrična Tempova, snaha Ljubova, šćer Jovova… Oko nje leluja prljavobijela haljina na kopčanje do ispod koljena i on – komitskozeleni opasač sa zlatnom kopčom u obliku aktuelne mape Crne Gore. Do kraja nedugog govora istaći će se tek još jedno ,,Vidimo se, pa nek košta kol’ko košta!“, no krešendo je davno počeo da pada, odmah iza potonje nabrojanog rođaka. Pravedno jest! Šta tu ima dodati na sebe govornik, nakon borbenog opasača i gromke genetike.
Ne možemo znati pouzdano, ili možemo no to nije predmet ove poetizacije, da li je riječ o šćeri ili sestričini pokojne sestre Svetozara Vukmanovića Tempa, zbog koje nikad nećemo do kraja pročitati njegove memoare. Odustali smo na onom mjestu gdje opisuje izgnanstvo svoje sestre Milice, koja je grešno zanijela s komšijom, te potom bila odbačena od familije, da skapa ,,tiho, onako kako je i živjela“. Otvorilo se kao stav tada – podnijećemo još beskraj duboko bonih žena u filmovima Živka Nikolića, no nećemo surovu intelektualizaciju životnih okolnosti S. V. Tempa u njegovim memoarima. Brat Luka, sveštenik Luka, mučenik Luka Vukmanović…neizostavni je dio tada formiranog stava. Srodstvo sa njim naša Glavna Glumica ipak je izostavila da pomene.
Ke nova od doba kad su živjeli pomenuti pokojnici, iliti šta je otamo na novo doba nakalemljeno? Potražićemo inspiraciju za odgovor opet u projavi naše Glavne Glumice. Snaha prof. Ljuba Mijača. Ordenje, imenovanja i druge profesorove počasti neće stati ovdje, iako stoje, kano klisurine, u brojnim posmrtnim panegiricima, od kojih jedan potpisuje i Duško Marković. Sjećate se – to je onaj osnivač posve nove partije s evropskim predznakom, no nas sada zanima jedna malo starija nova stranka. Guglamo jednu specifičnu priliku – predavanje prof. Ljuba Mijača o antifašizmu na znamenitom skupu podmlatka Pozitivne. I ova partija je pokojna, no poslužila je njena lešina, oh i služi, kao briljantna klema za prespajanje dva doba, komunističkog i neokomitskog. Zrno nesalomivog, genetski prenosivog duha crvene buržoazije umjesto ideološkog uporišta, malo mladih i sposobnih potomaka ogrnutih građanštinom i eto ga – antifašizam s Temua. Bruka neopjevana i smradni Frankenštajn golootočkih mučitelja. Šta će faliti tako zgotovljenoj matrici? Nameće se samo, magični ključ koji sva vrata otvara, ultimativna odbrana (malo)građanštine – feminizam.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
I tu je spremna scena za našu Glavnu Glumicu. Ne spominjemo njeno lično ime iako ga je ona toga dana na skupu, eto, spomenula. Ono je, što’no vele, poznato redakciji, no ne bismo tačno znali šta s njim. Rođena tad i tad. Šćer, snaha, sestrična, čo’ek-žena… Arhaizmi koje je savremenost zamijenila ne manje intimnim – brat. Znate ono, kao što se uriječilo, da ima žena koje su braća a samo je Vesna Bratić. (S pravom ćete pretpostaviti da se u potonjem primjeru ne radi o neokomitskim krugovima, ali i priznati, s rukom na srcu, da s neokomitskim ipak imaju sličnosti, ako ne po čemu drugom, a ono tek po prefiksu neo.)
Feminizam na neokomitski način. Anti nakalemljeno na fašizam. Stršeće kolo izama bez suštastva, ili čak bez namjere da se povežu logikom i prvotnim plemenitim idejama.
Ženski hajkači koji su onomad, očišćenja radi, u crkvi rasporili trudnu grešnicu Vesnu Pećanac, učinili su to ,,…sami, ne treba nam pop!“ Ondašnje ključarke našega poštenja izrodile su današnje žene-braću, zaključanu u prljavobijele haljine s opasačem, što u prvim redovima skupova ,,protivu fašizma“ skrivaju sjetne snove o ključu na dnu mora i ponekog nepodobnog rođaka. I ovog puta će same, ne treba im pop(!) i štaviše – u Brčele mu ,,neće dat“! Ne možemo izreći naglas, ili možemo no to nije predmet ove poetizacije, na čiji su se ,,trbuh“ namjerile, no znamo ovo – iz njega bi, kao onomad u Nikolićevoj crkvi, bijelo perje golubije izašlo, još jednom u Crnoj Gori rasporen Bog.
