Kako su „Ivanova korita“ krenula u novi život, i kako su nas prevarili Manjifiko, Dino Merlin, Bora Čorba i Ivica Dačić
Jedan snimak je prodrmao Instagram, a zatim i portale. Na tom snimku Aleksandar Vučić i Jakov Milatović nazdravljaju vinom, lagano uživaju u večeri, a muzičari im sviraju pjesmu “Ivanova korita”. Nekad je takav susret predsjednika dvije države bio nezamisliv, a tek što je zvučalo nemoguće da sjede u kafani i pjevaju. Lijepa je to pjesma, ima u sebi malo etno-patetike, a to što su je tom prilikom odsvirali muzičari, a političari otpjevali, spralo je lošu karmu sa te pjesme.
Bol boluje lijepa Anka / pojila je vodom majka / bistrom vodom sa izvora / sa korita Ivanova.
Treštala je sa zvučnika ta pjesma svaki put kad bi DPS ili Milo pobijedili na izborima, a to je bilo prečesto posljednjih trideset godina. Bila je to nezvanična himna DPS-a. Zato je i dobro što se na videu čuje baš “Ivanova korita”, jer vrijeme je da je DPS ispusti iz ruku i usta, i da se pjesma vrati kafani u potpunosti. Neka joj je sa srećom novi život!
Ali postoji još jedna pjesma koja bi bila idealna za susret dva predsjednika, pjesma koja na čudan način spaja Srbiju i Crnu Goru.
Pjesmu “Osam tamburaša s Petrovaradina” napisao je Ratko Šoć, slikar koji je rođen na Cetinju. On je živio i stvarao u Vrbasu, a stvorio je jednu od najvećih vojvođanskih kafanskih pjesama, koju je maestralno otpjevao Zvonko Bogdan, tako da svi odmah i pomisle da je on i autor stihova, ali nije. Tako lijepu ravničarsku pjesmu napisao je čovjek sa planina.
Kafanske pjesme više ne generiše samo kafana. One postaju hitovi zbog serija i filmova. Nakon Kusturičinog filma “Andergraund” i scene u kojoj Lazar Ristovski pjeva “Stani, stani, Ibar vodo”, ta pjesma postaje kafanska svetinja, jer kad se naruči “Ibar vodo”, moguće da biće srče i da će još žestoko da se srče.
Pjesmu “Ponoć” kreirao je Željko Joksimović za potrebe filma o Tomi Zdravkoviću. Ona zvuči kao da je iz sedamdesetih, da je rođena nedavno odaje je samo kvalitet produkcije. Pjesmu “Ponoć” toliko dobro pjeva Aco Pejović, toliko da zvuči kao da je Toma Zdravković vaskrsnuo. Djeluje kao da je to jedan od najvećih Tominih hitova iako je autor stihova Tozovac. Svakako, nije to trik, nema nikakve prevare u toj pjesmi. Riječ je o velikom umijeću da se stvori hit, jer nakon premijere filma, pucala je po nekoliko puta ta pjesma iz većine kafana i splavova. Nema više svadbe i proslave bez te pjesme. To što je napravio Željko Joksimović, a plasirao Bjelogrlić, dokaz je da poznaju film i muziku u prste, a narod u dušu.
Dok je pokret “Evropa sad” u Podgorici proslavljao izbornu pobjedu, sa zvučnika je treštala i Cecina pjesma “Beograd”. Obrušili su se tad mnogi na “Evropa sad” ali i na tu pjesmu. Zarežali su bez predžnanja, tvrdeći kako se “pobjeda na izborima proslavlja uz hit Arkanove supruge”. Ali zaboravili su ključnu stvar, pjesmu “Moj Beograde, zagrli me” napisao je niko drugi do Dino Merlin. Takve pjesme može da napiše samo neko sa strane, jer grad se najbolje vidi iskosa, a najviše voli izdaleka, a Merlin je dobro skenirao grad i znao Beograd.
Najzanimljivije je kako je Manjifikova pjesma “Pukni zoro” naprasno ostarila. Toliko se sviđela ljudima, da su podsvjesno poželjeli da se ta pjesma pjeva “ko zna otkad”. Proglasili su je ljudi pjesmom koju su pjevali Solunci prelazeći Albaniju. Postala je čak i svečana pjesma Vojske Republike Srpske. Naknadno su se učitavale toj pjesmi razne emocije i pripisivale sasvim drugačije epohe. Ali sve to dokazuje majstorstvo autora, da pjesma prevazilazi svrhu, postaje starogradska iako je nova.
Za pjesmu “Stani malo, kafanski sviraču” kažu da je narodna. Ali nije. Tu pjesmu napisao je Bora Čorba. Postoje i danas nedokazani likovi u kafanama koji bi život dali da dokažu kako ta pjesma postoji sto godina, da je starogradska ili narodna. Važno je na kraju da se pjeva, da je ljudi vole, a to što vjeruju u nešto što nije istina, ne šteti pjesmi ništa, štaviše, doprinosi joj.
Vesna Dedić imala je običaj da goste svoje emisije “Balkanskom ulicom” propituje o tome koju pjesmu vole da naruče u kafani. Nekad je odgovor na to pitanje govorio više od svega što tokom emisije prećute gosti. Teško da što odaje ljude kao informacija koju pjesmu naruče u kafani. Jednom prilikom gost Vesne Dedić bio je Momir Bulatović. Na pitanje o kafani i pjesmama, on je rekao da voli pjesmu “Nisam te se nagledao”. Ako uzmemo u obzir da je vrlo mlad preminuo od teške bolesti Boško Bulatović, Momirov sin, to da Momir voli tu pjesmu ima posebnu težinu. Momir Bulatović koji sjedi u kafani, a muzičari sviraju i pjevaju stihove Nisam te se nagledao / nisam te se naljubio / tako brzo sve je prošlo / ja sam tebe izgubio, to je već film za sebe. Teška pjesma i teška priča, do suza i do bola teška.
Danas se u kafani može čuti i prerađena rep pjesma. Beogradski sindikat snimio je u kafani spot za pjesmu “Balada disidenta”. Nakon toga, pjesma se primila, kafane su joj otvorile vrata. I ona zvuči znatno starije nego što stvarno jeste.
U Crnoj Gori još od prije referenduma bilo je nezgodno otići na svadbu. Ljudi su se utrkivali ko će koju pjesmu naručiti. Jedni su naručivali “Kralj Nikola na umoru blagosilja Crnu Goru”, a drugi “Morem plovi jedna mala barka” i “Ne može nam niko ništa”. Profitirali su jedino muzičari od tog prepucavanja, jer se gledalo i ko koliko plaća koju pjesmu. Ljubav prema državi mjerila se prema tome koliko je ko para isprčio za pjesmu. Sve bi pomirila pjesma “Leti, leti, bijeli golube”, jer targetira svaki grad pojedinačno, pa je ipak bolje kad se ljudi pale na lokalpatriotizam nego na politiku.
Dok je bio premijer Crne Gore, Duško Marković je uhvaćen kako se veseli na svadbi uz pjesmu “Nad Kraljevom živa vatra seva”. Pisali su tad portali kako se Milov premijer veseli uz četničke pjesme. Ali postoji još jedna zanimljivost, ritam pjesme “Nad Kraljevom živa vatra seva” isti je kao u pjesmi koju obožavaju Podgoričani “Šetajući pored Ljubovića”. Ali Duško Marković je iz Mojkovca, tako da teško da je đuskao uz četničku pjesmu zbog ljubavi prema pjesmi o Podgorici.
I Hrvatska ima svoje kafanske pjesme. Neke od njih su i sporne. Ekstremna desnica voli da naručuje Tompsonove pjesme “Sude mi” i “Čavoglave”. Oni naizgled umjereniji naručuju pjesme Miroslava Škora, ali znatno manje otkad je Škoro bio neuspjeli predsjednički kandidat. U Dalmaciji naravno svi skoče kad čuju Miša Kovača da krene sa “Ja sam Dalmatino”. Ima u toj pjesmi čaroban stih, koji posebno pogodi ljude: “nisam ja od onih kako vitar puše”. Dižu se ruke uvis, baš onako kako srčano pesnice ka nebu uzdiže i sam Mišo Kovač.
Bosna je posebna kad je riječ o kafanskim pjesmama, jer oni najbolje poznaju sevdah. “Miljacka” više nije rijeka, to je pjesma! I nije to pjesma Halida Bešlića, ni Bosne i Hercegovine, to je pjesma Balkana. Fami koja se gradi oko te pjesme doprinio je i Ivica Dačić koji je često izvodio “Miljacku”.
Zanimljivo je da Edo Maajka svoje koncerte završava tako što odvrne do kraja Silvaninu pjesmu “Noćas mi srce pati”. Nakon svih bitova, psovki, fora i hip-hop energije, ta pjesma svima legne dobro i pogodi svakoga ko je čuje. I tu pjesmu napisao je Toma Zdravković, majstor koji može na jednostavan način da kaže toliko toga, kao: “teško je kad se voli, kad ostaneš sam”.
Makedonske pjesme su najdivnije i najteže. “Zajdi, zajdi” dođe kao test, jer ko to zna, zna sve da otpjeva. I ta pjesma ušla je u film “Bure baruta”, kad je pod prijetnjom pištolja iz srca odlično pjeva glumac Toni Mihajlovski. Imaju Makedonci još jednu opasnu kafansku pjesmu, dovoljno duhovitu i srčanu, koju komšije teško umiju i smiju da pjevaju: Ako umram il’ zaginam / Pop nemoj da vikate / Vie na grob da mi dojte / Oro da zaigrate.
Neke se pjesme pjevaju krijući. Političari rijetko kad otkriju koje su im omiljene pjesme, jer tako otvaraju sve karte. Ima skupih, ima onih za koje kažu da su najskuplje. Svaka država ima svoje, ali kad se malo bolje pogleda, sve su naše, kafanske!
Đuro Radosavović
Izvor: Velike Priče
