Srbija je, u očajničkom nastojanju da je ne kontrolišu ni Zapad ni Istok, rasprodala sve što je imala i jednim i drugim. Ali, bar su novi vozovi brzi, je li tako?
Zamislite da hodate Knez Mihailovom, glavnom pješačkom ulicom u Beogradu. S lijeve strane Vam je ulickan, novootvoreni butik luksuzne robe iz Evrope. S desne, grupa Rusa koji su privremeno napustili svoju zemlju plaća preskupi espreso novcem zarađenim u IT industriji. Iz vazduha, dron snima teren za novi autoput u potpunosti finansiran iz kineskih kredita. A pod nogama Vam je tle u kom su naslage litijuma oko kojih teče žestoko nadmetanje, čineći ga potencijalnom geopolitičkom eksplozijom.
Dobrodošlu u Republiku Srbiju 2026. godine.
Slušate li propagandnu mašineriju vlasti, Srbija živi u zlatnom dobu. Ponosno će istaći činjenicu da je BDP upravo premašio 112 milijardi dolara, i da se spremaju da 2027. budu domaćini Ekspu, sasipajući milione u futuristički iskorak u infrastrukturu. No, slušate li građane po kafanama, priča je potpuno drukčija. Pričaće vam o tempiranoj demografskoj bombi, o inflaciji zbog koje kupovina potrepština djeluje kao luksuz, i o stopi nezaposlenosti mladih od 23 odsto.
Ko, dakle, laže?
Odgovor je da ne laže niko. To ovu zemlju čini fascinantnom.
Istražićemo kako je Srbija svoju privredu pretvorila u geopolitičku partiju pokera, balansirajući između EU, Kine, SAD i Rusije. I zašto vlasti plaćaju stranim korporacijama velike subvencije samo da bi ove koristile njenu jeftinu radnu snagu. I kako je jedan jedini rudnik litijuma skoro oborio vladu. I zašto IT sektor u Srbiji tiho stiče moć, a poljoprivreda propada.
- Subvencije i iznajmljivanje radne snage
Zamislite da ste direktor neke globalne firme za proizvodnju koja obrće milione dolara. Sjedite u dotjeranoj kancelariji u Štutgartu, ili Šenženu. Imate veliki problem. Potrebno vam je da jeftino proizvedete svoju robu i prodate je na bogatom evropskom tržištu. Ali ne dopadaju vam se zakoni EU o radu. Prezirete njihovo strogo regulisano zakonodavstvo o zaštiti životne sredine, moćne sindikate, i visoke poreze koje korporacije moraju plaćati. Pogledate na kartu Evrope tražeći kuda da se provučete, i u centru Balkana, okruženu državama EU, a da pritom, što je bitno, sama nije članica, nalazite Republiku Srbiju. Okrenete telefon. Vlasti u Srbiji vam prostru crveni tepih. Ne upriliče vam puku dobrodošlicu, već ponude nagodbu koja djeluje kao da ju je sročio pijani mafijaš na Badnje veče. Ponude vam stotine hektara najkvalitetnije zemlje, potpuno besplatno. Ponude vam da vam sagrade prilazne puteve i prateću infrastrukturu vaše nove fabrike. Ponude vam da deset godina ne plaćate korporacijski porez. Ima još. Za svakog domaćeg radnika kog zaposlite vlasti u Srbiji vam daju bukvalno gomilu gotovine – neposredne, bespovratne državne subvencije u rasponu od 10.000 do 50.000 evra po otvorenom radnom mjestu. U suštini u pitanju je ekonomsko sponzorstvo, samo što je sponzor balkanska država u razvoju, a razmaženi student je međunarodni konglomerat sa spiska 500 najbogatijih kompanija časopisa Forčun.
Pogledajmo čime se brani ova strategija, jer vlasti u Srbiji to ne rade iz čiste gluposti.
Vratimo li se na početak dvijehiljaditih, poslije katastrofalnih ratova devedesetih, međunarodnih sankcija, naglog prelaska na kapitalizam, i svjetske ekonomske krize 2008, srpska privreda bila je na aparatima za spasavanje. Industrijska osnova iz bivše Jugoslavije bila je potpuno uništena. Nezaposlenost omladine bila je između četrdeset i pedeset posto. Vlastima je bio potreban kapital, i poslovi, bilo kakvi, radi sprečavanja trenutnog društvenog sloma. Nuđenje velikih subvencija direktnim stranim investitorima bio je jedini realističan način da se mašina pokrene. I da odamo zasluženo priznanje – pogledaju li se površni makroekonomski podaci, to je uspjelo. Do sredine 2020-ih godina priliv direktnih stranih investicija dostigao je rekordne vrijednosti, neprekidno privlačeći više od četiri milijarde evra godišnje. Nezaposlenost se spustila na jednocifrene procente. BDP je rastao. Političari su se za dnevnik slikali pred novim fabrikama kako velikim makazama sijeku vrpcu na otvaranju.
No, pogledajmo kako to zaista funkcioniše.
Pogleda li se matematički, jasno je da nije u pitanju stvaranje bogatstva, već iluzija izgrađena na dužništvu poreskih obveznika, jer je prosječna neto plata fabričkog radnika u Srbiji otprilike između šeststo i osamsto evra mjesečno. Subvencija između deset i pedeset hiljada evra u suštini znači da država Srbija u potpunosti plaća za plate vaše kompanije u prvih tri do pet godina. Odakle državi taj novac? Od istih tih poreskih obveznika koje spašava. Vlast oporezuje građane, koji se već bore s visokom inflacijom, uzima taj novac i daje ga bogatoj međunarodnoj korporaciji. Korporacija zapošljava građane, isplaćuje im mršavu platu koristeći novac koji su isti ti građani uplatili kao porez, i proizvodi robu – autogume, kablove, tekstil. Korporacija onda izvozi tu robu u Njemačku ili Francusku. Pošto se roba izvozi iz Srbije, BDP Srbije vještački se napumpava. Političari izlaze na televiziju govoreći da izvoz i BDP rastu, ali profit, odnosno bogatstvo nastalo iz tog rada istog trenutka napušta zemlju i završava na bankovnim računima u Njemačkoj, Italiji ili Kini. Srbiji ostaje zagađena životna sredina, osiromašen budžet i radna snaga zaglibljena u slabo plaćenim zanatlijskim poslovima.
Uzmimo kao primjer kinesku fabriku guma Linglong u Zrenjaninu. Slavljena je kao investicija od skoro milijardu dolara. Država im je besplatno dala skoro sto hektara najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta, procijenjenog na više od sedam miliona evra. Pored toga, država je dala, procjenjuje se, sedamdeset pet miliona evra direktne pomoći. Za to vrijeme, kao crni humor moderne ekonomije, grad Zrenjanin više od dvadeset godina nema pijaću vodu. Njegovi stanovnici doslovno ne mogu piti vodu iz svojih česmi ubog previše arsena u vodovodu. Zamislite taj apsurd. Država nekom mađijom može naći 75 miliona evra u gotovini da da stranom konglomeratu koji obrće milijarde dolara, ali dvadeset godina ne nalazi sredstva za izgradnju postrojenja za prečišćavanje vode da bi njeni građani mogli prati zube a da za to ne moraju kupovati flaširanu vodu.
Uz to, ovo subvencionisanje apsolutno uništava domaće firme. Zamislite da ste bistar i ambiciozan preduzetnik u Srbiji koji hoće da otvori fabriku namještaja srednje veličine ili visokotehnološko postrojenje. Obratite se državi za pomoć. Hoćete li dobiti zemljište besplatno? Nećete. Hoćete li dobiti desetine hiljada evra po zaposlenom? Apsolutno nećete. Ugušiće vas notorno korumpirana birokratija. Plaćate pune poreze i morate se nadmetati za rad sa stranim gigantima subvencionisanim novcem od poreza koji vi plaćate.
Podaci pokazuju da ovaj model udara u zid. Ne može se graditi bogata i moderna evropska nacija motanjem bakarnih kablova za sedamsto evra mjesečno. To je demografska smrtna presuda. Pametni i obrazovani mladi Srbi neće ostati u gradovima poput Niša ili Leskovca da bi radili težačke poslove na fabričkoj traci dok cijene hrane dostižu one u Beču, već će se spakovati i otići u EU, a kad subvencije presuše, korporacije prijete odlaskom ukoliko vlast ne nastavi s davanjem novca. Ako vlast odbije, kompanija spakuje mašine i preseli se u Sjevernu Makedoniju, Bangladeš ili Vijetnam, ostavljajući prazna skladišta i hiljade ljudi bez posla. To je trka ka dnu, a Srbija je na nesreću kupila kartu za prvi red.
Ali eksploatacija jeftine radne snage tek je pola priče. Da bi se zaista shvatila zamka u kojoj se Srbija nalazi, potrebno je zagrebati pod površinu. Moramo popričati o bijelom zlatu koje je bezmalo izazvalo revoluciju.
- Rulet s litijumom – prodaja zemljišta radi spasavanja države
Zamislite sljedeće. Nalazite se u dolini Jadra u zapadnoj Srbiji, u burnoj, živoj poljoprivrednoj sredini. Čitav život uzgajate žito, poput svog dede. I jednog dana se pojave ljudi sa šljemovima na kojima je ime neke korporacije i mašinama za bušenje zemljišta. Na tlu Srbije pronađen je 2004. novi, jedinstven mineral. Nazvan je jadarit. Kad su geolozi izvršili analizu, utvrdili su da je njegova hemijska formula litijum-natrijum-borosilikat-hidroksid, što u potpunosti odgovara sastavu kriptonita iz filmova o Supermenu. I poput kriptonita, ova svijetleća bijela stijena skoro u potpunosti je zatrovala politički sistem u Srbiji. To je jedna od najvećih nalazišta jadarita u Evropi. A dvadesetih godina ovog vijeka litijum nije tek metal, već geopolitički sveti gral. To je ključni sastojak u baterijama za električna auta.
Posljednjih godina Evropa se budi oblivena hladnim znojem usljed nadmoćnosti Kine u pogledu lanca snabdijevanja baterijama za elektroauta, i bio joj je očajnički potreban domaći litijum da joj autoindustrija, naročito njemačka, ne bi spala na milost i nemilost Pekinga. Tu nastupa Projekat Jadar, uz podršku angloaustralijskog levijatana Rio Tinta. Procijenjeno je da nalazište u Jadru ima dovoljno zaliha za proizvodnju pedeset osam hiljada tona litijum-ugljenika godišnje, dovoljno za napajanje otprilike milion elektroauta svake godine. Za vlast u Srbiji bio je to pun pogodak. Jula 2024. geopolitička elita stigla je u Beograd. Njemački kancelar Olaf Šolc i činovnici EU potpisali su veliki ugovor o strateškom partnerstvu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Propagandna mašinerija vlasti udarila je na sva zvona, navodeći da bio ovaj megarudnik od tri milijarde dolara katapultirao Srbiju u geopolitički vrh, čineći je nezamjenjivim saveznikom Zapada. Najavljivane su hiljade novih radnih mjesta i strelovit rast BDP-a.
No, pogledajmo kakvo je stanje zaista. Bogatstvo se ne stiče puštanjem strane multinacionalne kompanije da vam napravi krater u dvorištu. Evo kako u zemljama u razvoju funkcioniše eksploatacija rude s multinacionalnom kompanijom. Kad Rio Tinto iskopa taj litijum, pravi profit ne ostaje u lokalnoj privredi. Litijum se iskopa, obradi i transportuje globalnim proizvođačima baterija za auta. Milijarde dolara dividendi idu dioničarima u Londonu, Melburnu i Njujorku. A šta dobija Srbija? Dobija naknadu za rudnu rentu, koja je notorno gotovo smiješno niska, oko pet odsto na rude metala, i nekoliko hiljada privremenih poslova u građevinarstvu i rudarstvu. Za to bi trajno žrtvovala poljoprivredno zemljište najboljeg kvaliteta i prihvatila katastrofalan rizik po životnu sredinu. Vađenje litijuma iz jadarita nije poput bušenja nafte, već proces s izuzetno visokim stepenom zagađenja, koji iziskuje ogromne količine sumporne kiseline. Nezavisni stručnjaci u Srbiji objavili su istraživanja o opasnostima po izvore pijaće vode. Navodnjavanje poljoprivrednih kultura nije moguće s kiselom vodom. Narod u Srbiji uvidjeo je tu ekonomsku jednačinu – pet posto rudne rente koji bi iziskivalo trovanje izvora pijaće vode – i 2021. i 2022. blokirao međunarodni autoput, dok se vlast nije uspaničila i povukla dozvole Rio Tintu. Vlast je, međutim, pod velikim pritiskom EU, potajno ponovo pokrenula projekat sudskom odlukom u ljeto 2024. Usljedio je jedan od najizuzetnijih pokreta građanskog privrednog otpora u evropskoj istoriji. Na ulice Beograda je avgusta 2024. izašlo na desetine hiljada Srba. Nije to bio tek mirni protest s pametnim parolama: fizički su zauzete željezničke stanice Prokop i Novi Beograd i potpuno obustavljen međunarodni željeznički saobraćaj. Na njih su izvedene jedinice za razbijanje demonstracija. Slogan je bio jednodušan: „Nećeš kopati.“
Slušate li finansijska opštila establišmenta, reći će vam da je otpor jalov i da međunarodni kapital uvijek pobjeđuje. Ali podaci govore drukčije. U zapanjujućem obrtu moderne ekonomske istorije pobijedio je narod. Dokumenta koja su dospjela do javnosti do novembra 2025. pokazala su da je novi generalni direktor Rio Tinta Sajmon Trot zvanično obustavio projekat vrijedan tri milijarde dolara. Lokalni pokret poljoprivrednika, studenata i društava za zaštitu životne sredine osujetio je namjere zapadnog konglomerata koji obrće milijarde dolara, Evropske komisije i vlasti u svojoj zemlji.
Time je priča o zlatnom dobu u Srbiji pretrpjela težak udarac. Ako ne možete beskrajno subvencionisati slabo plaćene fabričke poslove, a javnost odbija da bud zašto rasprodate zemljište s nalazištima litijuma, kako da izgradite bogatu privredu XXI vijeka? Za to je neophodno osmotriti jedan sektor koji nečujno, skoro potajno, održava u životu ekonomiju u Srbiji.
- IT – digitalno ostrvo u analognoj zemlji
Zamislite da sjedite u minimalističkom, fensi kafiću u predgrađu Beograda. Pijete bijelu kafu od četiri evra istog ukusa kao u Berlinu ili Teksasu, a za stolom pored vas sjede trojica momaka u poznim dvadesetim, koja agresivno kucaju po tastaturi svojih Epl laptopova i pričaju na ruskom. Takav kafić predstavlja krunski dragulj ekonomije u Srbiji – IT sektor. Prije deset godina, izvoz od IT usluga predstavljao je beznačajnu stavku u budžetu. Godine 2024. prebacio je iznos od tri i po milijarde evra, uz godišnju stopu rasta od dvadeset odsto, zvanično pretekavši poljoprivredu kao najveći neto izvoznik. Predsjednica vlade Ana Brnabić i predsjednik Aleksandar Vučić vole da se time hvale na međunarodnim skupovima, označavajući Srbiju kao Silicijumsku dolinu Balkana. I tu im se mora odati priznanje – ne lažu u potpunosti. Srbija ima talente svjetskog kalibra. Univerziteti u Beogradu, Novom Sadu i Nišu izbacuju fenomenalne inženjere, matematičare i softveraše.
Ali se onda 2022. desio geopolitički zemljotres, koji je pospješio ionako cvjetajući IT sektor. Kad je izbio rat u Ukrajini i uvedene ekonomske sankcije Rusiji, stotine hiljada Rusa otišlo je iz zemlje. A pošto je Srbija odbila da uvede sankcije Moskvi i očuvala direktne letove s Rusijom, postala je bezbjedno utočište. Između pedeset i sto hiljada Rusa prebjeglo je u Srbiju. Pritom nisu bile u pitanju obične izbjeglice, već elitni IT mozgovi. Pojavila se i nova kovanica – ajtišniki. Softverski giganti smjesta su se iz Rusije preselili u Srbiju da bi izbjegli sankcije. Jandeks, često smatran ruskim Guglom, otvorio je veliko predstavništvo u Beogradu sa stotinama zaposlenih. Luksoft, kompanija koja radi za BeEmVe, prebacila je oko hiljadu inženjera u Srbiju. Vorgejm, velika kompanija za proizvodnju video igrica, prebacila se na Balkan. Vlast u Srbiji smjesta je prepoznala ovu zlatnu koku i ponudila ludačke poreske olakšice. Ako ste prebacili firmu u Srbiju i zaposlili novopridošlice, država vas oslobađa sedamdeset posto poreza na plate i doprinose.
Na papiru to djeluje kao čista pobjeda. BDP i izvoz rastu, a Beograd djeluje kao kosmopolitsko IT čvorište. U čemu je onda problem? U tom što ovaj nagli procvat stvara dvije različite i potpuno razdvojene Srbije. Pogledajmo brojke. Prosječna neto zarada u Srbiji, tj. iznos novca koji prosječan pripadnik radničke klase odnese kući, kreće se između šeststo i osamsto evra mjesečno. Uporedo, srednje ili visoko rangirani softveraš u Beogradu ili Novom Sadu bez problema mjesečno zarađuje dvije i po do četiri hiljade evra više. Ubace li se desetine hiljada dobro plaćenih ljudi iz IT-a, što domaćih, što Rusa, u privredu u razvoju, dolazi do lokalne hiperinflacije. Cijene nekretnina u Beogradu i Novom Sadu apsolutno eksplodiraju. Njihovi vlasnici shvatili su da mogu izbaciti lokalne porodice koje plaćaju kiriju četiristo evra mjesečno i iznajmiti ih Rusima za hiljadu. Sad imate situaciju da medicinska sestra u Srbiji, ili nastavnik u školi, doslovno ne mogu sebi priuštiti da žive u svom glavnom gradu. IT sektor je u suštini stvorio digitalnu baštu ograđenu zidom. Bogatstvo od IT izvoza ne dopire do seljaka poljoprivrednika na jugu ili fabričkih radnika na istoku – ono ostaje zarobljeno u rukama gradske elite, trgovaca nekretninama i vlasnika kafića koji naplaćuju četiri evra za bijelu kafu.
Ali prava tempirana bomba nije nejednakost, već krhkost čitavog modela. Uprkos dolasku ruskih kompanija poput Jandeksa, najveći dio domaćeg IT sektora funkcioniše na načelu autsorsinga, odnosno modela iznajmljivanja tijela. To znači da kompanije iz Srbije obično nemaju intelektualno vlasništvo nad onim što proizvode. One u suštini iznajmljuju mozgove svojih softveraša korporacijama iz Amerike, Engleske i Švajcarske za djelić cijene rada softveraša iz San Franciska. Srbija ne stiče bogatstvo pronalazeći novi Fejsbuk ili Čet DžiPiTi, već softverskim održavanjem za osiguravajuću kompaniju iz Ohaja. Ne zaboravimo onih sedamdeset posto poreskih olakšica koje vlast nudi da kompanije ostanu u zemlji. Vlasti u državama u razvoju poznate su kao nepredvidive. Suočavajući se s budžetskim problemima krajem 2024. i početkom 2025, vlast u Srbiji počela je potajno ukidati neke od tih podsticaja. Država je IT sektoru dugovala milione evra. Reakcija korporacija bila je trenutna i nemilosrdna. Prema Srpskoj IT Asocijaciji, više velikih IT korporacija zaprijetilo je da će pokupiti svoje laptopove i otići u Bugarsku, Rumuniju ili Poljsku. To je surova stvarnost oslanjanja na pokretni globalizovani tehnološki kapital. Ajtišniki i velike korporacije ne osjećaju nikakvu obavezu prema srpskoj zastavi. Tu su zbog niskih poreza, brzog interneta i što im vlast ne pravi probleme. Otići će iste sekunde kad ovi finansijski podsticaji presuše ili se geopolitičke okolnosti promijene. Srbija je u suštini izgradila digitalnu kulu od milijardu dolara na trošnom analognom temelju.
Ali koliko god IT i sektor fabričkih poslova bili prekarni, to je ništa u odnosu na istinsku mašineriju za preživljavanje koja melje prosječnog građanina u Srbiji. Da bi se razumijelo kako ljudi zaista preživljavaju inflaciju, korupciju i niske plate, mora se govoriti o najmoćnijoj nevidljivoj sili na Balkanu – dijaspori.
- Dijaspora – nevidljiva mreža za spasavanje
Zamislite da se vozite istočnom Srbijom, recimo oko ruralne opštine Negotin. Vidite velike kuće na četiri sprata sa željeznim vratima, statue lavova i savršeno podšišanu travu. No, usporite li, primijetićete da su na svakom prozoru spuštene teške metalne roletne. Na ulicama nema auta. Ulice su potpuno tihe. Djeluje kao grad duhova građen za milionere. Spustite prozor auta i upitate stariju ženu gdje su ljudi. Pogledaće Vas, rukom pokazati prema zapadu, i odgovoriti jednom rječju: Nemačka. Ili možda Austrija, ili Švajcarska. To je prava skrivena mašina ekonomije u Srbiji. Ne litijum, ni inostrane fabrike guma. To su milioni Srba koji čak ni ne žive u Srbiji.
Da bi se razumjelo kako prosječna srpska porodica preživljava matematički paradoks niskih plata i evropskih cijena namirnica, neophodno je pogledati makroekonomsku moć dijaspore i funkcionisanje novčanih doznaka. Posljednjih godina lične novčane doznake poslate u Srbiju konstantnu iznose između pet i šest milijardi dolara godišnje, što je između 6,5 i 7,6 posto ukupnog državnog bruto društvenog proizvoda. To znači da najveća finansijska bezbjednosna mreža koja čuva ekonomiju u Srbiji od potpune propasti nije genijalna politika vlasti, već tridesetpetogodišnja medicinska sestra koja radi duplu smjenu u bolnici u Minhenu i mjesečno šalje petsto evra preko Vestern uniona roditeljima penzionerima u Kragujevcu da bi mogli platiti grijanje i lijekove. Apsolutno najjača odbrana ovog sistema je što je pokretljivost rada osnovno pravo, a novčane doznake djeluju kao nevjerovatni, decentralizovani, hiperdjelotvorni sistem blagostanja. Bez ovog velikog priliva gotovine iz inostranstva domaća potrošnja u Srbiji preko noći bi znatno opala. Crnohumorno bi se moglo reći da izvoz sopstvenih građana u bogatije zemlje predstavlja veoma djelotvoran način za stabilizovanje valute i održavanje domaćinstava iznad površine.
No, pogleda li se surova demografska stvarnost na terenu, onda brojke postaju užasavajuće. Srbija trenutno doživljava ono što stanovništvo i sociolozi nazivaju tihim izgonom. Podaci pokazuju da zemlja ne gubi samo sezonske radnike za fizičke poslove, već i svoje najbolje, najbistrije i najmlađe ljude – ljekare, elektroinženjere, IT specijaliste i istraživače. Prema jednom izvještaju na osnovu podataka OEBS-a, procjenjuje se da Srbija gubi oko devet milijardi dolara neposrednog privrednog potencijala zbog odliva mozgova samo u sektorima nauke, tehnologije i inovacija. Država Srbija plaća za njihovo obrazovanje posredstvom državnih škola i univerziteta. Potrebne su decenije i veliki državni novac da se obrazuje sposoban hirurg ili inženjer. I istog trenutka kad diplomiraju, oni se spakuju i presele u Berlin. Srbija u suštini novcem svojih poreskih obveznika potpuno besplatno subvencioniše tržišta rada Njemačke i Austrije. A to dovodi do negativne povratne sprege. Mladi, obrazovani ljudi vide neprekidnu inflaciju, nepotizam u državnim ustanovama i niske plate i emigriraju, što dovodi do smanjenja domaće radne snage, zbog čega država povećava poreze sada smanjenom broju obveznika da bi isplatila penzije sve većem broju penzionera. Pošto porezi i troškovi života rastu, još više ljudi odlučuje da ode.
Nemanja Rujević: Zašto Vučić hoće parlamentarne pre predsedničkih izbora?
Ako hoćete da vidite kako izgleda demografska tempirana bomba, ne morate gledati distopijske filmove – pogledajte piramidu stanovništva u Srbiji. Broj stanovnika u Srbiji 1990. godine iznosio je oko sedam i po miliona. Sredinom 2020-ih spao je na oko šest miliona i šeststo hiljada. Prema kretanjima i prognozama Zavoda za statistiku broj stanovnika do 2052. godine spašće na pet miliona i dvjesta hiljada, što znači da se projektuje gubitak oko milion i četiristo hiljada ljudi, odnosno skoro petine ukupnog stanovništva, u svega nekoliko decenija. A pored smanjenja broja stanovnika, tu je starenje stanovništva – prosječna dob u Srbiji danas je preko 45 godina, što je čini jednim od najstarijih i najbrže starećih društava na planeti. Stopa rađanja je otprilike 1,5-1,6 djeteta po ženi, znatno ispod stope od 2,1 potrebne za održavanje stabilnosti broja stanovnika. Sve to stvara apsolutni matematički košmar za penzioni sistem, PIO.
Državni penzioni sistemi funkcionišu kao zakonski prenos s naraštaja na naraštaj. U zdravoj, rastućoj privredi, u načelu su potrebna tri ili četiri aktivna radnika za isplatu penzije jednom penzioneru. U Srbiji se to opasno približava omjeru jedan prema jedan – jedan zaposleni se znoji u fabrici ili u IT kancelariji da bi obezbijedio penziju jednom penzioneru. To je dugoročno matematički neodrživo bez velikih pozajmica. Vlast u Srbiji otud se nalazi u nemogućoj, tragičnoj klopci – da ekonomija ne bi potonula oslanja se na milijarde evra koje dijaspora šalje kući. Ali sam čin odlaska u dijasporu znači da nikakva buduća ekonomija nema temelja na koji bi nadograđivala. Takva ekonomija bukvalno jede svoju supstancu samo da bi preživjela zimu. Političari se mogu hvaliti istorijski niskim stepenom nezaposlenosti, ali matematički je lako smanjiti stopu nezaposlenosti kad se nezaposlena omladina ukrcava na avione za Frankfurt, na letove u jednom smijeru.
Tu dolazimo do ključnog pitanja: ako se domaća proizvodna baza oslanja na subvencije, IT sektor je izolovan mjehur, a najveći dio stanovništva na prijem novca preko Vestern uniona radi preživljavanja, ko onda gradi tolike zgrade i infrastrukturu po Beogradu? Ko plaća tolike autoputeve, brze pruge, i projekat Ekspo 2027. u iznosu od više milijardi dolara?
Da bismo došli do odgovora, okrenimo se na Istok – Novi put svile, tj. pogledajmo kako je Srbija svojevoljno postala glavna evropska laboratorija za kinesku diplomatiju dužničkog ropstva.
- Zmajevo dvorište – brze pruge i dužničko ropstvo
Zamislite da se iz Beograda vozite novim Autoputem Miloš Veliki, ili da sjedite u prvom razredu blještećeg novog brzog voza, bešumno klizeći ka granici s Mađarskom brzinom dvjesta kilometara na sat. Kroz prozor gledate velika gradilišta kako rastu iz prljavštine, svjedočeći fizičkoj manifestaciji krunskog dragulja vlasti, planu razvoja nazvanim „Iskorak u budućnost“, u čijem je središtu specijalizovana izložba Ekspo 2027. Vlast obećava futurističko preuređivanje čitave države – novim nacionalnim stadionima, rezidencijalnim kompleksima, automatskim linijama metroa, i modernizovanoj mreži. Procijenjeni iznos za sve to je između sedamnaest i osamnaest milijardi evra. Ako ste obratili pažnju na matematičke proračune iz prethodnih poglavlja, neminovno postavljate sebi ključno pitanje: ako država subvencioniše strane fabrike gotovinom poreskih obveznika, bogatstvo IT kompanije je izolovano, a omladina ode u Njemačku, kako, pobogu, balkanska država u razvoju s BDP-om od otprilike sedamdeset pet milijardi evra to može platiti? Odakle toliki novac?
Obratite se Pekingu. Ako ste predsjednik Srbije i očajnički hoćete da modernizujete infrastrukturu svoje zemlje radi podsticaja privrednog rasta, imate dvije mogućnosti. Jedna je da se obratite Evropskoj uniji ili Svjetskoj banci, koji će vam ponuditi kredite po nevjerovatno niskim kamatama, ali će zauzvrat zahtijevati godine strogih studija o uticaju na okolinu i stroge, vidljive procese javnih nabavki i jamčenje radničkih prava. Dok EU odobri zajam samo za jedan most, možda ćete već dvaput izgubiti izbore. Druga mogućnost je da se obratite Kini, tj. državnoj uvozno-izvoznoj banci Eksim i priključite se njihovoj globalnoj inicijativi Pojas i put. Kinu nije briga za vaše studije o zaštiti životne sredine, ni za vidljivost procesa javnih nabavki. Zapravo, zahvaljujući krajnje kontroverznom međudržavnom sporazumu potpisanom prije više godina, infrastrukturni projekti s Kinom u potpunosti su izuzeti iz zakonodavstva o javnim nabavkama. Kina se prosto pojavi s blanko čekom, armijom inženjera i gomilom buldožera. Za političare kojima je potrebno da presijecaju vrpce i prikazuju opipljiv napredak svojim biračima prije sljedećeg izbornog ciklusa, druga varijanta je apsolutno neodoljiva. Predsjednik Vučić otvoreno naziva Kinu čeličnim prijateljem. Nedavno je potpisao sveobuhvatan sporazum o slobodnoj trgovini s Pekingom, prvi te vrste u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Pogledajmo kako funkcioniše kineski model infrastrukturnog zajma, remek-djelo geopolitičkog finansijskog inženjeringa.
Kad Srbija pozajmi milijardu dolara od kineske Eksim banke za izgradnju autoputa, ta milijarda nikad ne uđe u bankarski sistem u Srbiji i nema nikakvog dodira s privredom u Srbiji. Novac se iz kineske državne banke direktno prebacuje kineskom državnom preduzeću Čajna roud end bridž korporejšn (CRBC) ili Šandong haj spid (SDHS). Onda ta kineska kompanija brodom prenese svoje teške mašine, svoj čelik i veoma često i svoju kinesku radnu snagu. Time Kina praktično plaća sama sebi radi zapošljavanja svojih velikih građevinskih kompanija, istovremeno izvozeći višak industrijskih proizvoda, poput čelika i betona, u Evropu.
Šta dobija Srbija? Srbija dobija fizički autoput, političku predstavu za medije, i veliku dvadesetogodišnju obavezu vraćanja kredita u stranoj valuti, s kamatama po pravilu višim od onih koje bi naplaćivale evropske ustanove. Prema novim podacima Narodne banke Srbije i međunarodnih institucija finansijskog nadzora, dug Srbije prema Kini dostigao je otprilike 3,7 milijardi evra, što predstavlja povećanje od dvanaest puta u roku od svega deset godina. Kineski krediti čine osam posto ukupnog spoljnog duga Srbije.
Zagovornici ovog modela reći će da je sve pod kontrolom, ističući da je odnos duga i BDP-a oko pedeset posto, što je odlično, naročito u poređenju sa zapadnoevropskim državama poput Italije i Grčke, čiji su dugovi znatno iznad sto odsto BDP-a. Srbija trenutno nije u dužničkoj krizi, ali opasnost je u nevidljivosti procesa za javnost i kretanjima. Mnogi od ugovora s Kinom su označeni kao državna tajna. Javnost bukvalno ne zna na šta se sve vlast obavezala u slučaju nemogućnosti otplate duga.
Ako hoćete da vidite mračnu, zastrašujuću hronologiju razvoja događaja kad mala balkanska država pogrešno izračuna upravo taj ekonomski model, pogledajte Crnu Goru. Prije nekoliko godina Crna Gora je uzela zajam od skoro milijardu dolara od kineske Eksim banke za izgradnju autoputa Bar-Boljare. Zajam je bio toliki da je dug Crne Gore strelovito porastao, prijeteći da čitavu zemlju dovedete do bankrota. Uslovi ugovora, naknadno procurjeli u javnost, otkrili su jednu zastrašujuću stavku: ako Crna Gora ne bude u stanju da otplati zajam, Kina je imala pravo da zaplijeni fizičku državnu imovinu, uključujući zemljište i infrastrukturu. Crna Gora je kasnije molila evropske banke i EU za veliki finansijski hedžing aranžman, samo da bi se spasila bankrota i potencijalne zaplijene zemljišta i infrastrukture.
Privreda Srbije znatno je veća i raznovrsnija nego u Crnoj Gori, tako da je nagli slom malo vjerovatan. Ipak, sama količina kapitala potrebna za Ekspo 2027. znači da vlast u još većoj mjeri nastoji na modelu rasta zasnovanom na dugoročnom zaduživanju, zalažući kuću da će novi autoputevi i brze pruge dovesti do dovoljno privredne aktivnosti da se dugovi otplate. Ali tu nastupa ironija te strategije. Srbija koristi kineski novac i kinesku radnu snagu za izgradnju infrastrukture potrebne za integraciju s evropskim tržištem. Okreću dvije najveće privredne supersile svijeta jednu protiv druge, uzimajući gotovinu od Pekinga i izvozeći robu u Berlin. To je sjajno balansiranje na visoko postavljenoj žici. Ali, kako će vam reći svaki akrobata, što ste duže na žici, to je vjerovatnije da će vas i jedan jedini dašak vjetra, poput recesije svjetskih razmjera ili naglog porasta troškova zaduživanja, s nje oboriti. A desi li se to, dušek za spasavanje neće držati političari koji su presijecali vrpce za Ekspo 2027, već sve manja i starija baza poreskih obveznika koju smo pominjali ranije.
Ali, infrastruktura i dug nisu jedino što sudbinu Srbije vezuje za strane sile. Da bi se zaista pojmio geopolitički tjesnac u kom se zemlja nalazi, moramo se osvrnuti na resurs koji doslovno obezbjeđuje osvjetljenje, grijanje i rad fabrika.
- Ruski medvjed u sobi ili energetska kragna
Zamislite da je kraj novembra 2025. i da ste direktor velike logističke firme u Beogradu, ili samo upravljate lokalnom flotom kombija za isporuku. Ujutru se probudite, uključite vijesti, i sledi vam se krv u žilama. Sve vijesti javljaju da će lokalna rafinerija u Pančevu, koja obezbjeđuje devedeset posto goriva u državi, za nekoliko dana ostati bez sirove nafte. Pritom niste u ratu i nema nikakvih prirodnih nepogoda. Privreda vam je dovedena na rub paralize od strane računovođa i činovnika iz Vašingtona. Radi razumijevanja kako se ekonomija u Srbiji skoro potpuno smrzla u zimu 2025. i kako se potpuno i iz temelja promijenila početkom 2026. neophodno je govoriti o ruskom medvjedu u sobi, odnosno energetici.
Da se vratimo na 2008, kad vlast u Srbiji čine nešto što zapadnom ekonomisti izgleda kao apsolutno finansijsko samoubistvo, prodajući pedeset jedan posto svoje monopolske kompanije NIS državnom energetskom gigantu iz Rusije Gaspromnjeftu za svega četiristo miliona evra. Državna nadzorna ustanova u Srbiji procijenila je da NIS vrijedi oko dvije milijarde evra. Srbija je praktično predala ključeve svoje cjelokupne energetske infrastrukture Moskvi po popustu od osamdeset posto. Zašto bi, pobogu, vođstvo Srbije na to pristalo?
Godine 2008. Srbija je bila uzdrmana proglašenjem nezavisnosti Kosova uz podršku Zapada. Očajnički im je bio potreban saveznik u Savjetu bezbjednosti UN s mogućnošću veta. Uz to, Rusi su obećali izgradnju velikog naftovoda Južni tok kroz Srbiju, koji bi jamčio jeftine energente i unosan tranzit, od kog bi se decenijama ubirale tantijeme. Ekonomski resurs zamijenjen je za geopolitičku zaštitu. Srbija je time bila zaglavljena u energetsku arhitekturu subvencionisanu jeftinim ruskim energentima. One inostrane fabrike pominjane u prvom poglavlju posluju s dobiti jedino zbog jeftinih energenata.
Ali početkom 2022. s invazijom na Ukrajinu taj geopolitički štit pretvorio se u privredne bukagije. Sredinom 2020-ih EU i SAD dali su se u agresivan lov na ruske energente. Ali pošto je Srbija očajnički zavisila od NIS-a u Gaspromovom vlasništvu za skoro cjelokupno snabdijevanje naftom, i uvozila otprilike tri milijarde kubika prirodnog gasa godišnje skoro isključivo iz Rusije, Beograd je odbio da Moskvi uvede sankcije, pokušavajući da održi stav vojne neutralnosti. Ali globalne finansije ne haju za vašu neutralnost. Ali, krajem 2025. klopka se potpuno zatvorila. Kancelarija američke vlade za kontrolu strane imovine OFAK uvela je sankcije NIS-u.
SAD nisu bombardovale rafineriju niti blokirale granice. Prosto su iskoristile svoju kontrolu nad svjetskim finansijskim sistemom. Pošto je NIS u većinskom vlasništvu Gasproma, međunarodne banke odbile su da obrađuju njihova plaćanja. Još važnije, hrvatski naftovod JANAF, koji je fizički transportovao sirovu naftu s Jadranskog mora na srpsko kopno, po zakonu je morao da zavrne ventile. Preko noći, zemlja koja je obezbjeđivala do devedeset posto nafte u Srbiji odsječena je od svijeta. Vlast u Srbiji se uspaničila. U septembru 2025. pokušalo se da Gasprom prebaci jedanaest posto svog udjela maloj firmi u Petrogradu da bi se učešće Gasproma tehnički spustilo ispod pedeset posto, ali Amerikanci su se na to samo nasmijali i uveli sankcije. Energetika, naučili su političari u trenutku, ne zna za kompromis – ili ste u Zapadnom finansijskom sistemu, ili ispadate. Uslijedila je jedna od najviše ponižavajućih i prisilnih rasprodaja u savremenoj istoriji Balkana. Suočena sa potpunim slomom transportnog i proizvodnog sektora, vlasti u Srbiji i partnerima iz Rusije nije preostalo drugo do da se predaju. U januaru 2026. objavljeno da je da je Gasprom u načelu pristao da proda svoj upravljački udio u NIS-u mađarskom MOL-u. Da bi nafta tekla dok se priprema ugovor, SAD su izdavale dozvole mjesec po mjesec da Srbija ne ostane bez goriva.
Razmislite o geopolitičkom aspektu svega toga. Suverena evropska država 2026. godine oslanja se na mjesečne dozvole iz Vašingtona da bi kamioni i dalje mogli nastaviti isporuku robe i da bi stanovništvo imalo grijanje.
A kakvo je stanje s prirodnim plinom? Slušate li propagandu vlasti, s ponosom će vam reći da rade na tome da se nabavka vrši od raznih dobavljača. Krajem 2023. otvoren je plinovod prema Bugarskoj u dužini od sto sedamdeset kilometara kapaciteta 1,8 milijardi kubika neruskog plina iz Azerbejdžana. No, podaci pokazuju da proširenje broja dobavljača ide izuzetno sporo. Cjevovod za transport postoji, ali je obezbjeđivanje plina na tržištu nešto drugo. Od početka 2026. državna kompanija Srbijagas ne uspijeva obezbijediti novi dugoročan ugovor za isporuku plina s Rusijom, preživljavajući na osnovu kratkoročnih produženja ugovora na tri do šest mjeseci.
Ali, energenti su samo gorivo za privredu.
Da bi se shvatilo gdje novac iz Srbije zaista odlazi, potrebno je obratiti pažnju na one koji vuku konce, odnosno apsolutno najkontroverzniji aspekt privrede u Srbiji – preklapanje države, građevinskih kartela i vladajuće stranke.
- Partijska država
Zamislite da ste bistar, ambiciozan početnik, recimo da ste završili mašinski fakultet. Bistri ste, razumijete kako složeni sistemi funkcionišu, i čak ste boravili u inostranstvu i završili kurs za rukovodioce na Harvardu. Odlučite da se sa stečenom stručnošću vratite u Srbiju da biste pomogli pri modernizaciji nekog velikog državnog preduzeća, na primjer EPS-a, ili u izgradnji infrastrukture. Pošaljete prijavu, razgovor protekne odlično, ali ne dobijete posao. Posao dobije tip koji je jedva diplomirao na krajnje sumnjivom, neakreditovanom fakultetu u Srbiji, koji nedostatak stručnosti nadoknađuje nespornom, izuzeto dragocjenom vještinom – organizovanja velikog broja autobusa radi prevoza građana na javne skupove stranke na vlasti.
Ako hoćete da razumijete gdje završavaju milijarde evra stranih zajmova, poreski prihodi i državne subvencije, neophodno je shvatiti da stranka na vlasti, Srpska napredna stranka (SNS), nije tek politička organizacija – to je najveći zavod za zapošljavanje i korporativni kartel na Balkanu. SNS zvanično tvrdi da ima sedamsto hiljada članova. U državi u kojoj se broj stanovnika smanjuje, i trenutno iznosi oko šest miliona i šeststo hiljada, to znači da je više od deset posto stanovništva u članstvu vladajuće stranke. Proporcije radi, vladajuća stranka u Srbiji ima veći broj članova po glavi stanovnika nego Komunistička partija Kine u Kini.
Zašto bi privreda funkcionisala na taj način? Najjača odbrana državnog kapitalizma je djelotvornost. U poslijeratnoj privredi koja prelazi na kapitalizam demokratska birokratija je veoma spora. Vladajuća stranka kao argument navodi da centralizovanjem apsolutne kontrole mogu izvoditi velike projekte munjevitom brzinom. Pogledaju niz novih nebodera u Beogradu i kažu da se bez čeličnog stiska vladajuće stranke nikad ništa ne bi izgradilo. Pogledajmo kako to zaista funkcioniše.
Sve se vrti oko koncepta zvanog procedura za javne nabavke. Kad država odluči da pokrene veliki projekat, poput novog stadiona za Ekspo ili autoputa, ne želi da je usporavaju nesnosni evropski zakoni o vidljivosti postupka. Stoga vlast često donosi takozvane leks specijalise, i ta rupa u zakonu omogućava joj da potpuno zaobiđe standardne procedure nabavke. Umjesto da se deset kompanija takmiče nudeći što bolju cijenu i kvalitet, država sama odabere prethodno odobreni konzorcijum. Te građevinske firme skoro u potpunosti su povezane s oligarsima bliskim vladajućoj stranci. Država im dodijeli ugovor sa znatno uvećanim cijenama, konzorcijum izgradi put, a zarada se van uvida javnosti vrati u političku mašinu za finansiranje kampanja, kupovinu lokalnih medija, ili se sklanja na račune u poreskim rajevima u inostranstvu. To dovodi do ekonomske anomalije koja zbunjuje svakog Zapadnjaka koji dođe u Beograd. Sjećate se onih vrtoglavih cijena nekretnina o kojima smo govorili u odjeljku o IT-u? Nisu Rusi izbjegli od rata u Srbiju jedini koji pumpaju cijenu kvadrata na tri hiljade evra, već i građevinski karteli. Kad oligarsi i partijski zvaničnici izvuku ogromne količine gotovine iz vještački uvećanih ugovora s državom, ne mogu ga položiti na račun u nekoj evropskoj banci usljed strogo regulisanih propisa. Potrebno im je da ga operu, a apsolutno najbolji način za to na Balkanu je betoniranje. Beograd se u suštini pretvorio u Dubai istočne Evrope – veliki sef sastavljen od luksuznih visokih zgrada, preplavljen gotovinskim plaćanjem koje zaobilazi standardno tržište hipoteka.
Ali, partokratija neminovno završava u tragediji. Kad stručne mašinske inženjere, arhitekte i inspektore za bezbjednost zamijenite lojalnim političkim izvršiocima, stići će vas zakoni fizike. Silu gravitacije ne možete podmititi. Novembra 2024. vlast je ponosno objavila da je završila obnovu glavne željezničke stanice u Novom Sadu, krunski dragulj u kruni infrastrukturnih projekata duboko uvezan sa stranim zajmovima i izvođačima koje je nametala država. Pošto sistem daje prednost brzini i političkoj lojalnosti u odnosu na valjan inženjering pred očima javnosti, projekat je bio preplavljen tajnim aneksima i zaobilaženjem propisa o bezbjednosti. Jednog petka, dok je na stanici bilo mnogo ljudi, obrušila se nadstrešnica, ubivši petnaest i trajno obogaljivši nekoliko ljudi. Uslijedio je javni izliv gnjeva, ne samo zbog pada nadstrešnice, već i kolektivnog, užasavajućeg shvatanja javnosti u Srbiji da korupcija više ne krade samo njihov poreski novac, već im se i doslovno obrušava na glavu. Istraga je otkrila lavirint skrivenih podizvođača i nepostojanje valjanih upotrebnih dozvola. Ali pošto SNS kontroliše sudstvo i policiju, pozivanje na odgovornost onih na visokim političkim položajima postalo je spor, politički manipulisan proces. To je cijena partijske države. Stvara se ekonomija u kojoj je lojalnost jedina valuta, a stručnost smatra političkom prijetnjom.
Šta se za to vrijeme dešava s ruralnim dijelom države?
- Smrt poljoprivrede
Zamislite da stojite nasred Vojvodine, sjeverne pokrajine, u beskrajnoj ravnici čije zemljište spada u najkvalitetnije u Evropi. Vijekovima je ova oblast s pravom nazivana žitnicom Balkana. Proizvodila je dovoljno žita za čitavu bivšu Jugoslaviju, a preticalo je i za izvoz. No, obratite li pažnju na poljoprivrednika na traktoru, iluzija počinje da puca. Vjerovatno je u svojim šezdesetim, a ni traktor nije najmodernijeg tipa, već stari, poluraspadnuti IMT model vjerovatno proizveden u toj državnoj fabrici prije pada Berlinskog zida.
Dok političari u Beogradu daju subvencije od sedamdeset pet miliona evra kineskoj fabrici guma i softveraše iz Rusije dočekuju s crvenim tepihom, seljak se kao tradicionalni temelj srpske privrede sistematski uništava. Da bi se shvatio slom poljoprivrede u Srbiji, neophodno je uzeti u obzir globalizaciju poljoprivrede. Kad poljoprivrednik u Srbiji zasije hektar žita, ne prodaje ga samo u svom selu, već i na otvorenom evropskom tržištu. Pritom se, međutim, nadmeće s poljoprivrednicima iz okolnih država, poput Mađarske, Rumunije i Francuske, koji su zaštićeni sporazumom o zajedničkoj poljoprivrednoj politici, velikim štitom koji pruža Brisel u iznosu od više milijardi dolara. EU daje nevjerovatno širokogrude subvencije svojim poljoprivrednicima, radi jamčenja njihove zarade i stabilnosti cijena namirnica. Poljoprivrednik u Srbiji nema takvu zaštitu, već u potpunosti zavisi od domaćeg budžeta. A Srbija je istorijski svoje privrednike smatrala ne suštinskom granom za obezbjeđivanje namirnica, već automatom za podizanje novca. Zašto bi vlast zanemarivala sopstvene proizvođače hrane?
S čisto makroekonomskog stanovišta, odnosno rasta BDP-a, poljoprivreda je frustrirajući sektor. Veoma je zavisna od vremenskih uslova, postiže srazmjerno male zarade u poređenju s tehnološkim firmama, i ne dovodi do velikog priliva stranog novca poput IT-a ili izvoza litijuma. Ako ste ministar finansija koji nastoji da ubrzano modernizuje poratnu privredu, izračunaćete da je isplativije da se iz državnih fondova gradi brza pruga do Budimpešte nego da se kupuju traktori za neko napušteno selo na sjeveru. Ali zanemarite li osnovu svog lanca snabdijevanja, sav račun vam propada, a u Srbiji je propao na gorivu. Vlasti u Srbiji godinama su nametale ogromne poreze na poljoprivredno dizel gorivo. Dok su poljoprivrednici u EU kupovali subvencionisano gorivo oslobođeno poreza, poljoprivrednik u Srbiji plaćao je cijene dizela koje spadaju u najviše u regionu. Država je u suštini oporezivala čin uzgajanja hrane. Pritom je potpuno zakazala u pogledu infrastrukture. Srbija je u geografskom smislu blagoslovena zemlja, premrežena rijekama poput Save i Dunava. Uprkos tome, podaci pokazuju da je zanemarljiv dio poljoprivrednog zemljišta, tri do pet posto, opremljen sistemima za navodnjavanje. Ljeta 2022, 2023. i 2024. godine Balkan je bio pogođen katastrofalnim sušama. Pošto nema sistema za navodnjavanje, žitarice su prosto spržene. Izvoz žitarica znatno je opao. Ekonomska računica za prosječnu porodicu u Srbiji koja živi od poljoprivrede postala je matematički nemoguća. Troškovi sjemena, porezima opterećenog dizela i evropske cijene đubriva bile su veće od zarade od sušom uništene žetve. Obećane državne subvencije bile su minimalne, uvijene u birokratske prepreke, često kasneći mjesecima.
Do sredine 2023. i tokom 2024. poljoprivrednici su shvatili da lobiranje kod političara u odijelima ničemu ne vodi. Pribjegli su jedinom što im je preostalo – hiljade ih je izvezlo traktore na autoputeve, fizički blokirajući naplatne rampe, mostove i centar grada u Novom Sadu i drugim mjestima. Bilo je to veliko iskazivanje građanske neposlušnosti u privredi. Vlasti su, u panici pred prizorima, privremeno ustuknule, obećavajući više subvencije i jeftinije gorivo za poljoprivredne mašine ako se traktori uklone s puteva. No, inflacija je uskoro pojela tu mršavu dobit, što nas vodi mračnom, veoma unosnom stupnju poljoprivrednog stiska – korporativnoj konsolidaciji.
Kad porodična firma bankrotira, plodno tle ne iščezne – za siću ga kupe domaći oligarsi i veliki inostrani konglomerati koji posjeduju kapital za borbu protiv suša. Uzmite samo PKB, Poljoprivredni kombinat Beograd, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio apsolutni titan, jedan od najvećih i najproduktivnijih državnih poljoprivrednih kombinata u čitavoj Evropi, i hranio čitav Beograd. Poslije godina lošeg upravljanja i nagomilanih dugova, država je odlučila da ga da na rasprodaju. Ključna imovina ovog velikog strateškog proizvođača prehrambenih proizvoda, uključujući oko sedamnaest hiljada hektara najboljeg zemljišta u predgrađu Beograda, prodata je 2018. multinacionalnom poljoprivrednom konglomeratu sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prodajna cijena bila je oko sto pet miliona evra, što su mnogi domaći ekonomisti smatrali znatno ispod realne cijene samo zemljišta, ne uzimajući u obzir ostalu imovinu.
Nemački savetnik kao Vučićeva senka: Litijumski dogovori i interesi nemačke privrede
U tom je tragika privrede u Srbiji. Vlast je u suštini odlučila da je finansiranje blještavog novog fudbalskog stadiona ili subvencionisanje stranog proizvođača guma bolji povrat uloženog novca nego pružanje isplative mogućnosti sopstvenim građanima da uzgajaju hranu. Mali poljoprivrednik bankrotira, zemljište naslijeđeno od prethodnih naraštaja prodaje velikim poljoprivrednim korporacijama, i ostaje mu izbor da ili preseli u Beograd i postane slabo plaćeni čuvar u novoj inostranoj fabrici, ili da se spakuje i ode u dijasporu u Njemačku. Polja Vojvodine ostaju zelena, ali bogatstvo stečeno od tog tla utovaruje se na kamione i iznosi van zemlje, ostavljajući za sobom izumiruća sela sa sve starijim stanovništvom.
Ključno pitanje glasi: je li „zlatno doba Srbije“ geopolitičko remek-djelo ili kula od karata koja samo čeka na prvi vjetar?
- Geopolitički poker
Je li u Srbiji nastupilo zlatno doba? Pogleda li se strogo nominalni porast BDP-a, istorijski niska zvanična stopa nezaposlenosti, i nove blještave zgrade po Beogradu, tako nešto lako bi se moglo ustvrditi. Vlasti poslije 2000. godine naslijedile su bankrotiranu poslijeratnu privredu pod sankcijama. Zapale su ih užasno loše karte, s kojima je trebalo da igraju surovu igru geopolitičkog opstanka. Uspjeli su iskoristiti geografski položaj države za izvlačenje sredstava za razvoj od EU, infrastrukturne zajmove od Kine i, do uvođenja sankcija, veoma jeftine energente iz Rusije. Mehanički govoreći, okretanje svjetskih velesila jedne protiv druge radi izgradnje sopstvene infrastrukture zahtijeva izvjestan stepen surove makijavelističke genijalnosti. Ali ostavi li se po strani propagandna kampanja za Ekspo i pogleda istinsko stanje stvari, podaci pokazuju da je riječ o sasvim krhkom sistemu, u kom se poslovi u potpunosti daju spoljnim firmama.
Matematički je nemoguće izgraditi održivu i suverenu privredu ako vam je glavni izvoz školovana omladina.
Ne možete steći generacijsko državno bogatstvo ako vam se državna strategija vrti oko plaćanja inostranim megakorporacijama da iskorišćavaju vašu jeftinu radnu snagu, a naročito ne možete osigurati bezbjednost države ako se oslanjate na banke u vlasništvu stranaca radi izgradnje puteva ili na monopol stranaca na grijanje vaših domova.
Srbija je u suštini svoju privredu pretvorila u ogromnu multinacionalnu franšizu. Izlozi prodavnica izgledaju nevjerovatno moderno, marketing je svjetski, a u kasu pristiže novac. Ali mučna istina je da domaće stanovništvo nije vlasnik zgrade, nema intelektualnu svojinu, i sve više se muči da plati kiriju. Poput građenja luksuznog penthausa na temelju „dođem ti“ pozajmica od Kine, uvoza goriva i sve starijih traktora. Tekuća demografska i privredna kretanja navode na zaključak da ukoliko ne dođe do korjenite i trenutne promjene u smislu podrške domaćim inovacijama, uspostavljanja vidljivih institucija zakona i očuvanja poljoprivredne osnove, ovaj iskorak u budućnost može se ispostaviti kao vožnja brzim vozom u demografsku zimu opterećenu velikim dugovima. Surova matematika pokušaja sve manjeg broja sve starijih stanovnika da finansijski izdržava sve veći činovnički aparat partijske države dugoročno je prosto neodrživa.
Najveća ironija današnje privrede u Srbiji je da je, u očajničkom nastojanju da je ne kontrolišu ni Zapad ni Istok, rasprodala sve što je imala i jednim i drugim.
Ali, bar su novi vozovi brzi, je li tako?
Izvor: Stanje Stvari
