Počelo je krajem 90-tih kada se u zvaničnim institucijama Crne Gore pravio prostor za osuđivanje „Miloševićeve rušilacke politike“ i ismijavanje „balvan revolucije“ u srpskoj Krajini. Pojačano je oko referenduma 2006. godine kada se širila propaganda o tome kako smo mi u Crnoj Gori jako demokratični, i kako volimo svoju zemlju naročitim patriotizmom koji ne zna za nasilje. Sukobi, rušenja i blokade su vještom propagandom pripisivani samo i iskljucivo „protivnicima“ države, uglavnom onim koje instruiše Beograd.
A dođosmo do toga da su se pristalice i proizvođači gornje priče pomamili nakon mirne i legitimne smjene vlasti, pa su:
- blokirali ulazak u Knin, pardon u Cetinje, građanima Crne Gore, a svojim neistomišljenicima;
- zatražili smjenu pola ministara već nakon par mjeseci rada Vlade, i to iskljucivo zbog nekih njima problematičnih izjava;
- insistirali da se oduzme književna nagrada književniku čiju knjigu nijesu pročitali, ali su mu pročitali krštenicu;
- gnušali se nad proslavom dana Republike Srpske, a čestitaju sve obljetnice tzv. drzavi Kosovo, koju više od pola zemalja ne priznaje i koje nije članica UN;
- na primitivnu uvredu politickog klovna Vojislava Šešelja na ime časti crnogorskih žena, odgovorli su arlaukanjem u vezi časti i morala žena u Srbiji i tako se pokazali kao ravnopravni sagovornici g. Šešelja.
Milija Todorović
*Naslovna fotografija: EPA (Boris Pejović)
