Piše: Adnan Bajrović
– Postavljanje spomenika od 18 metara je izraz zahvalnosti roba gospodaru koji ga je držao u ropstvu, ocijenio je Šoja.
Historičar, dugogodišnji diplomata i bivši ambasador BiH u Francuskoj Slobodan Šoja, za Oslobođenje je prokomentarisao slučaj usvajanja inicijative za podizanje spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji.
Kada je riječ o implikacijama iza ovog poteza i tome šta to znači za Sarajevo, te političke, društvene i historijske odnose u zemlji, Šoja navodi da ova inicijativa ima dva aspekta.
– Prvi je stručni i odnosi se na pisanje inicijative, drugi je civilizacijski i moralni i odnosi se na pitanje podizanja spomenika nehumanom okupatoru, a treći je politički i odnosi se na pitanje šta je bio politički cilj jer za mene nema sumnje da je inicijativa potpuno politički obojena. Na prvom planu, inicijatori su potpuno pali na ispitu jer su nespretno, nevješto i nestručno sastavili. Reakcija Muzeja Sarajeva koji je neozbiljne inicijatore podsjetio da rečenica „neprihvatljivo je da postoje obilježja Gavrilu Principu, a da ne postoji autentičan spomenik za one koji su ubijeni“ je tragikomična jer se spomenik nalazi u Muzeju, deset metara od mjesta gdje je nekad stajao. Pominje se i trudnoća Sofije Hotkove s ciljem da se svako raznježi, a oni koji su malo čitali znaju da je Sofija rodila mrtvo dijete deceniju prije pa su je upozorili da bi bilo fatalno da ponovo bude noseća. Sve te nepreciznosti i laži umanjuju vrijednost, tačno obesmišljuju potpuno inicijativu i čine je ameterskim pokušajem provokacije, navodi Šoja, te dodaje:
– Drugi aspekt je takođe veoma važan. Ako se zna da je habzburška politika prema domaćem stanovništvu bila okrutna i potcjenjivačka i da joj je glavni nacionalno-politički cilj bio podjela stanovništva i stvaranje mržnje među njima (ovo je čak u svom Dnevniku priznao Benjamin Kalaj, zajednički ministar finansija austrougarske vlade, koji je bio faktički vladar Bosne i Hercegovine koji je o našoj zemlji govorio kao o „Eridinoj jabudi“ idealnom za sijanje mržnje i nepovjerenje među narodima) onda se postavlja pitanje kakav je to moralni i civilizacijski pad jednog svijeta koji svoje tlačitelje ponizno slavi. Treće pitanje je glavno pitanje. Budući da su inicijatori pokazali svoju ispraznost, nestručnost i nespretnost, iluzorno je očekivati da su namjeravali nešto dobro i plemenito. Upravo suprotno, njihov cilj je bio da se izazovu podjele. I uspjeli su naravno. Prije dvanaest godine, kad se obilježavala stogodišnjica od atentata vidjelo se da u našoj zemlji kultura sjećanja nije jedinstvena, najblaže rečeno, već je po pitanju atentata potpuno suprotstavljena i svađalačka. Pokretati ponovo isto pitanje mogao je samo neko ko je veliki i neozbiljni neznalica ili neko ko je velika hulja. Ta riječ, ma kako teška i oštra, najbolje pristaje osobi koja izaziva međunacionalne trzavice.
Šoja je prokomentarisao i eventualni značaj ovog spomenika za turističku ponudu Sarajeva. Pitali smo ga i da li misli da ova odluka donosi redefinisanje kulture sjećanja, s obzirom na to da je za vrijeme Ferdinanda BiH bila pod okupacijom Austro-Ugarske.
– Sasvim je legitimno i poželjno što Gradsko vijeće razmišlja o turističkom predstavljanju Sarajeva. Čak ću priznati da je takva ideja odlična. Ja sam u vrijeme obilježavanja stogodišnjice atentata, 2014. godine, predlagao da se napravi neka posebna instalacija gdje bi se pojavili svi akteri drame u Sarajevu 28. juna 1914. To bi bilo i originalno i govorile bi isključivo činjenice. Što je najvažnije, to ne bi bio izraz podaništva i slavljenja okupatora već originalan pragmatični pristup čiji cilj je jačanje turizma. A postavljanje spomenika od 18 metara je izraz zahvalnosti roba gospodaru koji ga je držao u ropstvu, ocijenio je Šoja, te dodao:
– Što se tiče kultura sjećanja, ona je nužnost savremenog doba i ona može biti svrsishodna ukoliko oni koji učestvuju u aktivnostima budu stručni i moralni ljudi sa jasnim ciljem. Takva kultura sjećanja liječi i favorizuje dijalog i osjećaj potrebe jedinstva i saradnje. U suprotnom, ona se pretvara u nekulturu sjećanja, u provokaciju, u sukobljavanje u kojem nema nikakvog dijaloga. Ali iznad svega je važno iznijeti istinu i samo istinu. Do nje se dolazi poštenjem i čitanjem. Kod nas nepošteni ljudi koji ne vole ni čitati ni slušati pametnije trude da sakriju ili falsifikuju istinu.
Šoja smatra da je generalni problem u Bosni i Hercegovini što se ljudi koji nisu upućeni u materiju bez imalo zadrške upuštaju u tumačenje historije.
– Austro-Ugarska jeste preporodila Bosnu i Hercegovinu u svakom smislu, ali to je uradila zbog sebe jer je planirala vječno ostati. Nezavisno od toga, napredak je bio strelovit i zaista Habzburzima mnogo dugujemo. Habzburška politika jest bila izuzetna na urbanističkom, obrazovnom, kulturnom, zdravstvenom, administrativnom, ekonomskom, pravnom i mnogim drugim poljima, ali je potpuno podbacila na dva polja, najvažnija: nacionalnom i socijalnom. Na nacionalnom planu, za razliku od Osmanlija, Habzburzi su nas tjerali da se mrzimo, a s seljaci koji su činili 90 posto stanovništva živjeli su gore nego pod Osmanlijama. Da li je onda napredak kad 90 posto ljudi živi gore, upitao je Šoja, te dodao:
– Kad sudimo o habzburškom dobu, uvijek zaboravimo sirotinju i pominjemo samo one koji su se obogatili na račun sirotinje. Kad se kaže „habzburški sjaj u Sarajevu“ misli se isključivo na one privilegovane koji su pili dobra vina i plesali valcer. Seljaku i naprednom slobodarskom omladincu nije bilo do valcera, oni su tražili bolji život za seljaka a slobodu i pravdu za sve. Nasljednici ovih privilegovanih napravili su sebi novi sjaj i uživaju u opštoj nesreći, jadu i čemeru ovog raspamećenog i podijeljenog društva koje će se zahvaljujući ovakvim inicijativama koje počivaju na neznanju, mržnji i inatu još više podijeliti.
Šoja smatra da ovdje nije toliko pitanje zaslužuje li Franc Ferdinand spomenik, već „zašto je jedno dobro dijete koje je bilo spremno umrijeti za pravdu i slobodu i koje je iskreno voljelo ljude svih vjera ostalo bez ulice i mosta“?
– Grijeh Gavrila Principa trajao je dvije sekunde, a čitav život bio je primjeran. U zemlji u kojoj je normalno da neko ko je simbol ubijanja slobode i pravde ima pravo na spomenik, a siromašni lokalac koji se borio za pravdu i slobodu nema, nešto ne štima i to ne može na dobro izaći, ocijenio je.
Na pitanje o trenutku donošenja ove odluke, Šoja odgovara:
– To je zaista suštinsko pitanje koje pada u najgore vrijeme i samo dodatno osnažuje bijes omladine koja se budi poslije ubistva jednog talentovanog mladića koji je ostao pod šinama poludjelog tramvaja. Kad se pogleda šta mladost traži, uz puno pravo, i moralno i političko, pitanja poput podizanja spomenika okupatoru zaista je potpuno deplasirano. Ali da kažem nešto važno i lijepo: ponosan sam na svoje Sarajlije koji su brzo i energično reagovali na vijest da se planira podići ogroman spomenik Franji Ferdinandu i koji su, neki uz ljutnju, neki šaljivo, neki sarkastično, jasno pokazali koliko je ova inicijativa štetna, nespretna i besramna. Njihovo protivljenje artikulisano veoma jasno najpouzdaniji je znak da inicijativa neće proći.
Izvor: Autograf.hr
