Moram se još malo vratiti na premijerovu čestitku „svima koji su negdje postavljeni posljednjih 10 godina“. Tvrdim da je ova njegova misao epohalna, iako nijesam siguran da je i on sam svjestan veličine onog što je rekao
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Na ivici sarkazma i psovke, a sve umotano u sasvim pristojnu formu učtivog pozdrava momka iz kraja. To je bomba u ovdašnju primitivnu svijest, koju, da bi bila društveno korisna, moraš najprije nahraniti medaljama i zvanjima, pričama o poštenju i časti…pa tek onda da nešto radimo. Mada, kako će rukave da zavrne odlikovani? I počastvovani?
Premijeru je očigledno pun kufer tog i takvog mentaliteta. Ako još dodamo da je baš na takvom mentalitetu DPS gradio svoju boks-meč strategiju protiv bivšeg DF-a sve djeluje još korisniie. Sjećate se te priče: Te kome je ljepša zastava, ko je veći junak, kome je čistiji obraz….
Prvi udar na tu filosofiju veljanja bilo je Spajićevo ne-čitanje ekspozea u skupštini. „Imate na internetu pa čitajte“. U nastavku: ajmo nešto da radimo. Em je uštedio vrijeme, em nas je lišio guslanja netalentovanih DPS guslara, i komedijanja Milana K. i drugara.
Sada, ovom opštom čestitkom „svima“ liči na knjaza Nikolu iz „Dugog putovanja u Jevropu“ koji dijeli ordene ni za što. Daj im svima po jedan. Valjaće. Ali ne liči on tu na ismijanog Nikolu i njegovu dvorsku svitu, nego na umjetnika koji je napravio tu duhovitu postavku, i koji je prepoznao tu mentalitetsku crtu Crnogoraca. Tu njihovu zavisnost od „časti i počasti“.
Dakle, čestitka svima! Ajmo da radimo nešto…
Do čitanja u sljedećem broju….
