Svetsislav Basara dnevnu štampu dijeli na novine, novinčine i odštampotine. Neveselo je što je ovih prvih sve manje. Još tužnije je što je tom podjelom nesporno talentovani Basara i sebe definisao, smjestio u ostatak štampe.
Toliko su pali svi uzusi posla, pravila zanata, osim da se skrene pažnja na svoju odštampotinu i proda u što više primjeraka, da na tom recikliranom papiru možeš napisati šta ti volja staviti iznad naslov i ispod potpis i eto ti nečega što danas svi zovu kolumna. Ispsuješ se, istreseš iz sebe svoje nevaspitanje, mržnju, prostakluk i to nazoveš kolumnom i za to primaš platu. E ako je to stub novinarstva (a columna na latinskom znači stub, stubac novinskog ili teksta iz knjige), onda nije čudo što se novine opet vraćaju na nekadašnju „mjeru“.
Nekada su novine poslije nekoliko sedmica čitanja završavale u nužniku. Danas bi većina mogla isti dan, čak direktno iz štamparije.
Kada bi imalo urednika kao nekad, sada su oni puka transmisija od vlasnika medija ka novinarima, pa da zabrane u kolumnama psovke i prostakluk, najčuveniji i najpoznatiji među njima ne bi zaboli slova.

Isti dan bi ostali bez plate Svetislav Basara, Viktor Ivančić, Dragan Bursać … I naši ovdje piščad Andrej Nikolaidis i Brano Mandić. Kada bi sad htio da ilustrujem bogatstvo njihovih štiva, ovo bi bilo prepunjeno psovkom i prostaklukom. Ni zapeta ne bi mogla ostati pristojna i čista. Samo nekoliko ovlašnih aluzija.
Basarina knjiga „Kontraendorfin“ u nekim svojim poglavljima liči na uprošćenu priču o kolonoskopskom pregledu. A aluzije na polne organe i varijacije na tu temu u njegovim tekstovima su češće od interpunkcijskih znakova. Kad bi nekad i pročitao uratke Viktora Ivančića ličilo mi je kao da ih piše ujutro u krevetu, rakijav i razgaćen, sa televizorom od sinoć ostavljenim na nekom programu za odrasle. Toliko je u tim tekstovina ozlojeđenosti, mržnje, samodovoljnosti i samonezadovoljnosti. Njegov „Feral“ je, kada je 1999. počelo bombardovanje SR Jugoslavije sa naslovne strane uz sliku NATO aviona u letu poručio – „Dolje američke bombe“. Što znači padajte, ubijajte. Može li tako otrovan čovjek i mrzitelj napisati normalan tekst?
Na noć početka bombardovanja, pravi dubrovački gospar, briljantni intelektualac, prevodilac i novinar Frano Cetinić zapisao je u svom stanu u Parizu.
„Demografski, tisuću mulijuna protiv deset milijuna stanovnika. Najsofisticiranija i najmoćnija zračna armada koju je svijet ikada vidio. Disproporcija snaga ne ostavlja nikakvu neizvjesnost glede konačnog ishoda. U nedostatku boljeg argumenta, jer nalazimo se na početku ko zna čega, sklanjam se u onom klasičnom i samoljubivom: „Džentlmen brani samo izgubljenu stvar“, zapisao je Cetinić u svom dnevniku u noći kada je počelo bombardovanje Srba. Ivančiću je, kada je vidio naslovnicu „Ferala“, poslao brzojav da demonstrativno prekida saradnju sa njegovim nedjeljnikom.

O nesrećnom Bursaću ni slovo. Njega je neki dan apsolvirao Bazdulj. O piščetu Nikolaidisu ni. Samo još da se osvrnem na jednu ovdašnju odštampotinu Basare i Ivančića – Brana Mandića. Piše to pišče neki dan o dešavanjima na Cetinju i ustoličenju novog mitropolita.
„…Budimo realni, kad neki prota u okolini Valjeva pusti goluba nakon tanjira gustog makedonskog prebranca, i to je politički čin, a kamoli ustoličenje mitropolita Crne Gore na Cetinju…“, zapisa Brano.
Preprosto je i prepsovački Mandiću, pod kakvim god da si utiskom ili raspoloženjem, koliko god bila vlažna ta otava koju duvaniš.
Nego i ja kao veliki Cetinić – branim izgubljenu stvar.
Novinarstvo je izgubljeno. Ovo što završava u nužniku nije to.
Mirko Plamenac
