Saborna crkva Svete trojice uz Stari most personifikacija je Mostara i nešto što određuje da su razlike, ali i (su)život u gradu na Neretvi mogući. Ali vandalski ispadi pokazuju i drugu stranu medalje.
Saborna crkva Svete trojice uz Stari most personifikacija je Mostara i nešto što određuje da su razlike, ali i (su)život u gradu na Neretvi mogući. Ali vandalski ispadi pokazuju i drugu stranu medalje.
Ova bogomolja odiše sabornošću, ujedno je i mjesto gdje se Srbi skupljaju, bez obzira na to gdje da ih je vihor rata protjerao sa vjekovnog ognjišta. Samo najhrabriji su se vratili da tu žive, a poruke kao ova postavljaju i pitanje ima li tu mjesta za njih, baš u gradu gdje su rođeni. Mostar je i njihov, kao i dva druga ravnopravna (većinska) naroda. Napad na crkvu Mostarci su doživjeli kao kada su u Odbrambeno-otadžbinskom ratu porušene njihove kuće i kada su protjerani daleko od onoga što su decenijama stvarali. Crkvena zvona su utihnula, svjetla su ugašena, kabl je presječen, a tuga i razočarenje našeg naroda ne prestaju ni nakon prespavanih noći. A i kako bi, jer je vjera i molitva većini utočište i bijeg od stvarnosti, koja je, sada već vidimo kakva. Sumorna i opasna, bezbjednosno rizična, a najteža za one koji tu žive, neizvjesna.
Nije ovo obična pljačka, zbog koje su vandali, tačnije neljudi, ma kako god se zvali, počinili takvo nešto. Samo ove godine ovo je deseti put da su krali, ali i dirali ono što je najsvetije. Jer našem narodu možete sve da radite osim da zadirete u crkvu, svete hramove, vjeru i običaje. Presječeni su gromobrani, kablovi za osvjetljenja, ponovo se mora kopati porta hrama.
Baš kao što je blaženopočivši patrijarh srpski gospodin Pavle govorio: “Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da ne postanemo neljudi”, to dobija na težini, jer ovakvo licemjerstvo i napad na naš narod ne može uraditi iole normalan čovjek, ma koje nacionalnosti ili vjerske pripadnosti bio.
U dolini Neretve uz svakodnevicu idu i iskušenja, a ovo je bila kap koja je prelila čašu. Džamiju, katedralu, sinagogu ili crkvu moramo svi, ma kom se Bogu molili, poštovati podjednako, a primjer iz Šantićevog grada upozorava nas da su došla crna vremena.
Kablovi su pokidani, ali će hram ponovo sijati, utišana zvona ponovo će pozivati vjerujući narod na molitvu, a zaustavljeni satovi proradiće da bi pokazali ispravne korake za budućnost svih ljudi koji tu žive.
Razlike bi trebalo da nas čine jačim i da potvrđuju bogatstvo, ipak Mostar je pokazatelj da i nije tako.
Od svih vjerskih zajednica u BiH stigle su osude vandalskog čina, a svetu arhijerejsku liturgiji u Mostaru služio je juče vladika zahumsko-hercegovački i primorski g. Dimitrije sa sveštenstvom te poručio da se ponovo sjedinimo sa Hristom i pošaljemo poruke mira i ljubavi.
A one su najjače, jače od svakog zla.
Miloš Vasiljević
Izvor: Glas Srpske
