Ako episkop SPC zadužen za parohije u Njemačkoj Grigorije javno stane uz Vučićevu opoziciju, a episkop bački Irinej čestita Vučiću na pobjedi „otadžbinske političke opcije“ i još ga pohvali za „nesebično davanje sebe“ u cijeloj priči, onda valjda imamo na djelu demokratiju u samom vrhu SPC.
U njoj svako ima pravo na svoje mišljenje, a ta mišljenja neometano koegzistiraju, jer ‒ politika i nije glavni razlog postojanja Crkve ni njihove službe?
Ili je na djelu nešto sasvim drugo?
Naime, Grigorije je, sa ovakvim stavom „sirak tužni bez iđe ikoga“; on je arhijerej koji je blago prognan sa svoje hercegovačke katedre, i u više navrata opomenut od Sinoda SPC kako ne ide u dobrom smjeru. Dok je Irinej siva eminencija svega onoga što u posljednje vrijeme (ne) radi srpski patrijarh i vrh patrijaršije: uslužna djelatnost Pink ideologije SNS.
Nije pravoslavnoj Crkvi strano da se stavi na stranu neke određene zemaljske politike, i da podrži nekog određenog vladara.
Toga je bilo toliko u istoriji SPC.
Mogli bismo govoriti i o dokazima kako je (preživjeli) ostatak vrha Crkve bio blagonaklon prema komunističkom režimu.
Ali, to je bila tiranija oivičena prethodnim likvidacijama popova od strane partizana i UDBE.
Prije toga imali smo nekakve monarhije i prirodne simbioze zemaljskih i crkvenih tronova.
Ali šta sad znači ovo, u višestranačkoj demokratiji, u sekularnoj državi, u moru vučićevsko-nestorovićevskih bedastoća, kada duhovno vođstvo Crkve podržava nekog na način potpune isključivosti za svako drugo mišljenje, koje eto, ne bi bilo „otadžbinsko“?
Filip Dragović
